Ako znanstvenici uspiju doznati zašto se ta mala skupina ljudi nikad ne zarazi covidom, to bi moglo promijeniti proces proizvodnje i pripreme cjepiva ili drugih oblika zaštite od zaraze u trenutku u kojem svijet ulazi u treću godinu pandemije.

Provjeravaju se različite mogućnosti toga kako su ovi ljudi zaštićeni: je li u pitanju imunološka obrana nakon drugih infekcija, genetika, virusno opterećenje ili čimbenici okoliša. Moguće je i da se radi o običnoj sreći. Ideja da postoje otporni ljudi 'vrlo je intrigantna', ali 'ne znamo često razlog za to što se netko zarazio ili nije zarazio', rekao je John Brooks, glavni medicinski službenik tima za odgovor na covid-19 američkog Centra za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC), za Axios.

Koristeći kontroverznu metodu kojom se ljude koji nisu bili cijepljeni i ranije zaraženi namjerno izlagalo bolesti stavljanjem kapljice virusa SARS-CoV-2 u nos, znanstvenici su otkrili da se 16 od 34 sudionika nije zarazilo. Riječ je tek o preliminarnim rezultatima.

Studija je mala i još nije recenzirana, ali čini se da podržava anegdotske dokaze da ponekad ljudi u bliskom kontaktu sa zaraženim osobama ne obolijevaju ili nisu pozitivni na virus. Znanstvenike je najviše iznenadilo to da se otprilike polovica sudionika zarazila nakon izlaganja najnižoj mogućoj dozi, kazao je koautor studije Peter Openshaw, profesor eksperimentalne medicine na Imperial Collegeu u Londonu.

A broj ljudi s očitom rezistencijom na virus potiče ključno pitanje - zašto su neki ljudi ranjiviji od drugih?' ističe Openshaw.

Istraživači se sada pokušavaju usredotočiti na to pitanje. Imunost na četiri endemska ljudska koronavirusa jedna je od hipoteza. Ti drugi koronavirusi uzrokuju prehlade koje lako prebolimo i kod nekih ljudi mogu pokrenuti odgovor B- i T-stanica na novi koronavirus.

Još nema uvjerljivih dokaza za ovaj ili onaj način, kaže Brooks za Axios. No zarazne bolesti često potaknu dugotrajnu imunološku memoriju koja može pomoći tijelu. Također je moguće da ljudi nisu shvaćali da su ranije imali asimptomatsku infekciju covidom i njihove imunološke stanice stekle su dovoljno memorije da im pruži određenu zaštitu.

Višestruke genetske varijacije također mogu učiniti nečiji imunološki sustav više ili manje osjetljivim na virus.

Genetska predispozicija nekih ljudi da se ne zaraze 'vidi se kod drugih bolesti, prilikom kojih ljudi imaju jedan ili više čimbenika koji ometaju vezanje virusa za stanice ili transport unutar njih', objašnjava Gigi Gronvall, imunologinja i viša znanstvenica u Centru za zdravstvenu sigurnost Johns Hopkins. 'Ovo područje koje se brzo razvija nudi obećavajuća istraživanja, ali nije još spremno za premijeru', dodaje Brooks.

Imunitet sluznice može igrati nedovoljno prepoznatu ulogu u podizanju obrane.

Ako je nečija sluznica zdrava i sposobna reagirati na niz invazivnih patogena, 'često će se suprotstaviti infekciji prije nego što imunološki sustav, koji uključuje antitijela, T-stanice i sve te druge stvari, ima vremena uskočiti', kaže Openshaw. To je također razlog za istraživanje nazalnih cjepiva i boostera, jer bi 'cjepivo moglo djelovati bolje ako se uvede istim putem kojim ide i sam patogen', kaže Brooks.

Gdje se virus nastanio na ljudskom tijelu, kolika je velika čestica bila, kao i količina i duljina izloženosti, koliko je bila dobra ventilacija i druge okolišne okolnosti također mogu igrati ulogu u tome, kazao je Openshaw.

Cijepljenje i boosteri, nošenje maski, pranje ruku i dobra ventilacija ostaju naši najvažniji alati u sprječavanju infekcije ili ublažavanju simptoma, kaže Brooks.

Istraživanje skupine ljudi koji nikad nisu bili zaraženi covidom važno je za potencijalne medicinske protumjere, ali 'nadam se da ljudi ne misle da su nadljudi' i zaštićeni od virusa SARS-CoV-2 samo zato što ga još nisu dobili, upozorila je Gronvall na kraju.