Najnovija isporuka oružja Ukrajini dolazi samo nekoliko tjedana nakon što je američko Ministarstvo obrane zaustavilo dotok zbog zabrinutosti za vlastite zalihe. Trump sada pokušava predstaviti novi model – europski saveznici plaćaju, a SAD isporučuje. No ključni problem nije tko plaća, već tko i koliko može proizvesti.

Većina postojećih mehanizama američke vojne pomoći Ukrajini razvijena je pod prethodnom administracijom Joea Bidena. Trump trenutno koristi upravo te strukture, bez stvarne mogućnosti da samostalno poveća proizvodne kapacitete američke obrambene industrije, navodi se u analizi neovisnog ruskog portala Meduza.

Dvije glavne metode slanja oružja

Američka pomoć Ukrajini do sada je stizala kroz dva glavna kanala. Prvi je tzv. President Drawdown Authority (PDA) – sustav koji predsjedniku omogućuje povlačenje oružja iz vojnih skladišta bez dodatnog financiranja, temeljem zakona iz 1961. godine. Taj sustav omogućio je brzo slanje oružja, ponekad u roku od nekoliko sati, ali ima ograničenja u vrijednosti transfera.

U ranim fazama rata Kongres je povećao godišnji PDA limit s 100 milijuna na čak 14,5 milijardi dolara. Do kraja Bidenova mandata, isporučeno je oružja u vrijednosti većoj od 32 milijarde dolara. Međutim, povlačenje oružja zahtijevalo je i skupu obnovu zaliha, za što nije uvijek bilo predviđenog novca – što je i bio razlog za nedavnu obustavu isporuka.

Drugi sustav je Ukraine Security Assistance Initiative (USAI), uveden još 2020. pod prvom Trumpovom administracijom, ali značajno proširen tek nakon ruske invazije 2022. godine. USAI uključuje dugoročne ugovore s američkim proizvođačima oružja i financira se izravno iz saveznog proračuna.

Dugotrajna proizvodnja i nedovoljna fleksibilnost

Za razliku od PDA sustava, USAI funkcionira kroz višegodišnje ugovore koji uključuju nabavu sofisticiranog oružja poput sustava Patriot, HIMARS raketa, izviđačkih dronova i streljiva. Problem je što mnogi ti ugovori imaju rok isporuke od više mjeseci, pa čak i godina. Tako je, primjerice, proizvodnja raketa PAC-3 MSE za Ukrajinu počela tek 2024., iako su prve Patriote poslane već godinu ranije – iz postojećih zaliha.

Uz to, brojni modeli američkih dronova poput Switchblade-600 pokazali su se slabijima na bojištu od jeftinijih varijanti s kineskim komponentama, zbog visoke cijene i ograničene količine.

Prema dostupnim podacima, najviše oružja iz USAI programa tek dolazi, a ugovori sklopljeni pod Bidenom protežu se do 2028. godine. SAD više ne objavljuje točne količine isporuka, a prioriteti se često mijenjaju u hodu, što je omogućeno zakonima poput Defense Production Acta – koji istječe u rujnu 2025. godine.

Novi plan? Isti problem

Trumpov plan da europski saveznici plate novu vojnu pomoć Ukrajini možda zvuči politički atraktivno, ali ne rješava ključni problem: američki proizvođači oružja nemaju dovoljan kapacitet da odgovore na sve globalne zahtjeve.

Čak i nakon pritiska iz Bidenove ere, Lockheed Martin najavio je povećanje proizvodnje PAC-3 raketa sa 500 na 600 komada godišnje, s mogućim rastom na 650 do 2027. godine.

U međuvremenu, Rusija godišnje proizvede oko 750 balističkih projektila - zastrašujuća brojka, s obzirom da za obaranje jednog projektila treba više presretača. Očigledno je da Ukrajina ni uz maksimalnu proizvodnju ne može dobiti dovoljno da zaustavi sve ruske napade iz zraka.

Bez strateškog zaokreta – nema preokreta na terenu

Budući da su glavna oružja SAD-a za Ukrajinu – poput oklopnih vozila Bradley i Stryker – većim dijelom poslana kroz sustav povlačenja zaliha, njihova ponovna nabava morala bi ponovno ići iz istih zaliha, čak i ako je financira Europa.

Uz to, vojni analitičari upozoravaju da ni najjači sustavi protuzračne obrane neće preokrenuti tijek rata. Za to je potrebna šira, dugoročnija i stabilnija strategija – sa stalnim financiranjem, obukom novih borbenih postrojbi, zapošljavanjem tisuća novih boraca i osiguravanjem sveobuhvatne infrastrukture. Samo takav pristup mogao bi osigurati Ukrajini šansu za pobjedu u iscrpljujućem ratu.