Zbog golemog interesa rok trajanja izložbe već dvaput se produljivao u studenome, kao i radno vrijeme Manježa. Obilježavanje četiri stoljeća od utemeljenja druge i posljednje dinastije ruskih careva danas je jubilej kojem veliku važnost pridaju i mediji, a time posredno i vlast. A vlast u Rusiji je već više od deset godina suočena s optužbama da reinstalira monarhistički princip vladavine pod krinkom demokratskog sistema.

Rehabilitacija dinastije Romanov dolazi u naletu s jačanjem političke uloge Ruske pravoslavne crkve, koja je posljednjeg ruskog cara Nikolaja II (smaknut zajedno sa svojom obitelji u Jekaterinburgu 1918. godine) proglasila svecem mučenikom.

Neočekivani interes za izložbu još jednom je poslužio teoretičarima Rusije za tvrdnje da veliki dio ruskog društva osjeća nekovrsnu nostalgiju za monarhijom, premda je među živima u tom društvu ostalo vrlo malo onih koji su barem rođeni prije izbijanja Oktobarske revolucije.

Prema istraživanjima Levada centra, u Rusiji raste broj ljudi koji se ne protive ideji budće Rusije kao monarhije. 'Odlučno protiv' u 1996. i 2000. godini je bilo 91 posto ispitanika, a ove godine 73 posto.

Romantizacija predrevolucionarnog perioda traje već godinama, pa i desetljećima. Država odnedavno ulaže veliki novac u tzv. patriotsku kinematografiju - onu koja bi po predodžbama režima trebala pobuditi kod gledatelja osjećaj nacionalnog ponosa umjesto svijesti o golemim stradanjima prošlih generacija.

Takvi su između ostalog visokobudžetni, holivudizirani povijesni spektakli koji često na brutalno-patetičan način falsificiraju povijest, iskrivljuju povijesne činjenice i romantiziraju carski režim, relativizirajući klasne probleme koji su doveli do revolucije i ubacujući spinove suvremenog nacionalizma u navodne motive povijesnih ličnosti.

U ruskoj javnosti odavno se eksploatira teorija po kojoj Rusi zapravo ne žele demokraciju, niti na zapadnjački način shvaćenu slobodu, nego streme prema nekom prosvijećenom apsolutizmu, utjelovljenom u vođi - 'možda i okrutnom, ali pravednom'. Tako se objašnjava ne samo aktualni kult ličnosti praktički nesmjenjivog predsjednika Vladimira Putina, nego i sve masovnije štovanje lika i djela Josifa Visarionoviča Staljina, vožda koji je pobijedio Hitlera u 2. svjetskome ratu, ali je prije i poslije toga upravljao režimom koji je organizirano u smrt poslao nekoliko desetaka milijuna svojih sunarodnjaka i dokinuo mnoge progresivne pravce iz rane sovjetske kulture.

Ove godine čak 24 posto Levadinih ispitanika odgovorilo je da 'u principu nisu protiv monarhije, ali ne vide čovjeka koji bi u Rusiji mogao postati monarhom'. Ovakve ankete mogu djelovati bizarno, ali neka ranija istraživanja pokazivala su nisko povjerenje ruskih građana u demokratski model zapadnog tipa. Liberalna 'šok terapija' nakon pada sovjetskog komunizma 90-ih godina ostala je masovno upamćena kao gorko iskustvo, pa su u Rusiji utjecaj stekli zagovaratelji 'euroazijskog' modela razvoja Rusije nasuprot europskog.