Priča oko rastućih, sada već dvoznamenkastih premija na portugalske državne obveznice mogla bi se ukratko izraziti ovako. Burze vjeruju vladi u Lisabonu, ali ne vjeruju Portuglacima. Potpuno suprotno nego je slučaj s Grčkom. Opširnije i točnije kazano, Portugal je doveden u predbankrotno stanje ne zbog državnih, već zbog privatnih dugova. Dok se u posljednjih desetak godina u Grčkoj preko svojih mogućnosti zaduživala vlada, u Portugalu to je činio privatni sektor, tj. banke. Deficit je u posljednjem desetljeću svake godine iznosio oko 10 posto, što je kumulativno rezultiralo dugom od preko 100 posto BDP-a, piše New York Times.

To što se radi o privatnom dugu građana koji su objeručke poticale banke, mahom španjolske provenijencije, pokazuje se kao otegotna okolnost. Naime, kako se pokazuje, vlada može disciplinirati fiskalnu politiku do mile volje, tržište novca joj svejedno ne vjeruje. Poznato je iz irskog i španjolskog slučaja kako privatni dug prije ili kasnije postaje javnim.

Gubitak koji će portugalske banke doživjeti u slučaju da građani ne mogu više otplaćivati kredite (a ekonomski pokazatelji idu u tom smjeru) postat će javni, što pred socijaldemokratsku vladu Pedra Passosa Coelha stavlja još jednu neizostavnu zadaću pored provedbi mjera štednje – discipliniranje banaka. Životni standard morat će biti vođen primanjima, a ne kreditima bez pokrića ukoliko Lisabon ne želi izbjeći grčku sudbinu, nešto za što pojedini analitičari smatraju da je izvjesna perspektiva. Tim gore po Portugal, s obzirom da je Bruxelles bio kategoričan u stavu da je Grčka – s prepolavljanjem duga na teret privatnih investitora i dva izdašna financijska paketa pomoći - bila jedinstven i izvanredan slučaj.