Sloveniju pamtim po svom prvom skijanju, po odbrojavanju zadnjih kilometara dok deset sati po drndavoj jadranskoj magistrali sjedimo iznemogli u autobusu iščekujući shopping u Trstu, po odličnim koncertima stranih bendova prije negoli su počeli svirati po Hrvatskoj i po jeftinim gumama preko grane po koje sam znala otić s Marijanom. Ovog sam ljeta na Lastovu upoznala Teu, divnu novinarku (specijaliziranu za vanjsku politiku) koja živi u Ljubljani i koja me pozvala da ju posjetim kad god mi srce poželi. Kliknule smo na prvu, što zbog sličnog ukusa u glazbi i filmu, što zbog lastovskog state of mind-a. Prošlog smo tjedna Luka i ja sjeli na vlak, fulali Ljubljanu (ne pitajte kako jer to se samo nama može dogodit, u biti meni) i izašli na prvoj sljedećoj stanici - Kranj. Od tamo smo međugradskim busom došli do Ljubljane gdje nas je dočekala Tea i tu je počela naša kratka, ali slatka slovenska putešestvija.

Zna Tea da se u slovenske planine ne ide prazna želuca pa nam je pripremila pravi kontinentalni brunch nakon kojeg smo sjeli u auto i već za malo više od pola sata bili na Bledu. Da, to je ona razglednica iz brošura o Sloveniji. I ne, nisu nas napali labudovi. Naime, blejska idila se zna pretvoriti u blejsku noćnu moru nadobudnim turistima koji se s njima previše sprijatelje pa sam se ja radije zbližila s patkama. Kva kva. :)

Bled je lijep, no Bohinj je još ljepši. Još pola sata vožnje u smjeru Alpa počinje spektakl. Posebice u jesen kada gorske šume izgledaju kao nacrtane, a mirisi takvi da bi ih najradije spremili u bočicu i njima se inhalirali prije spavanja. Popeli smo se do predivnog slapa Savica uz koji smo Luka i ja zaključili: Nije ta Slovenija ni tako loša, na što je Tea dodala: Morate tek vidjeti Soču. Nije nam trebalo dugo da se dogovorimo kako u sljedećoj slovenskoj turi idemo na kampiranje uz rijeku Soču

Tako smo se mi inhalirani spustili u grad gdje nam je Tein otac Duško pripremio pravi domaći slovenski ručak. Kiselo zelje i kranjske kobase. Temeljac kao stvoren za odlazak na ljubljanski Fashion Week za koji je Tea imala akreditacije. Lijepo se maknuti od doma jer ponekad od šume ne vidiš stablo. Produkcijski kudikamo skromniji, a dizajnerski ni do gležnja itijednom hrvatskom modnom događanju. Time ne opravdam što ih kod nas ima 3, umjesto jedan koji puca po šavovima. No to je neka druga priča. Uglavnom, ono što smo tu jednu večer vidjeli u kino Šiški (inače genijalnom kulturnom okupljalištu) više je nalikovalo na reviju maturalnih haljina iz 90-ih negoli na fashion. Nadam se da su drugi dani bili modno zanimljiviji.

Jedino što mi se svidjelo je muško-ženska kolekcija koju potpisuje mladi slovenski dizajner Ivan Rocco

Nakon slovenskog mainstreama, preko odličnog hipsterskog bara Bi-ko-fe (u prijevodu: Oću kavu!) u centru Ljubljane, krenuli smo prema alternativnoj Metelkovi na kojoj se svakog dana u tjednu nešto događa. Bio je utorak, a na menu-iju su bila čak tri kluba s live muzikom. Nakon par čašica medvedove kri i malo dub stepa zaspali smo poput dojenčadi.

Jutro je bilo rezervirano za sightseeing po centru. Meni ta Ljubljana dođe kao neki divan spoj nekoliko mojih omiljenih europskih metropola u malome. Metelkova i tvornica Rog su totalni Berlin, centar s rijekom Ljubljanicom i mostovima kao minjaturni Amsterdam, a na momente i Pariz, a penjući se prema ljubljanskom Gradu vratila mi se slika Monjuica u Barceloni.

Probali smo najbolju i najstariju pizzu u Ljubljani. A kad smo već kod spize ima jedna genijalna stvar za slovenske studente. Naime, u gotovo svim restoranima u svim studentskim središtima, pa tako i u Ljubljanji, studenti mogu jesti uz veliki studentski popust. Tako da ova slasna pizza za nas obične smrtnike vrijedi između 5 i 6 eura, ovisno što nakalemite na nju, a studente košta 2,90 i uz to još dobiju neko piće i voće.

E da, ono što cijenim kod većine bivših Jugoslavena (Srba, Bosanaca i Slovenaca) je to što se za razliku od nas Hrvata ne srame svojeg socijalističkog nasljeđa. Ostala sam fascinirana kako su Slovenci uspjeli konzervirati prekrasan Cankarjev dom u kojem su me oduševili ručno rađeni tepisoni gigantskih razmjera među kojima i onaj splitske umjetnice Jagode Butke i odlično očuvan namještaj.

Metelkovu, osim po noći, valja vidjeti i po danu. Za one koji ne znaju priču, Metelkova je nekad bila prostor JNA koju je 1993. zauzelo dvjestotinjak intelektualaca, umjetnika i aktivista, među kojima i određeni broj istaknutih ljubljanskih intelektualaca. Uz jaku podršku slovenskog civilnog društva, umjetnika i poznatih osoba, uključujući i Majku Terezu, koja je poslala pismo podrške, uspjeli su je sačuvati i od nje napraviti autonomni centar. Danas u Metelkovoj postoje brojne vježbaonice za bendove, glazbeni studio, likovne radionice, izložbeni prostori, koncertni prostori, žensko savjetovalište, klubovi homoseksualaca i lezbijki, a često se u prostorima održavaju kulturne manifestacije.

photo: Luka Nižetić

Što reći nakon ovog jednoipodnevnog izleta nego da mi je baš milo što sam jednom četvrtinom Slovenka i da veličina nije važna, nego sadržaj. Slovenija je pravi primjer toga. Ovog puta smo samo zagrebali površinu, a uz domaćicu Teu uopće ne sumnjam da ćemo s vremenom ući u sve pore Dežele.

Evo i ljubljanska himna za kraj. :)