U jednoj od najdramatičnijih utakmica u hrvatskoj povijesti, Hrvatska je s 1:2 poražena od Portugala. Vatreni su odigrali vrlo dobru utakmicu, ali manjak sreće i koncentracije u ključnim trenutcima presudio je da se izabranici Zlatka Dalića već u šesnaestini finala oproste od Svjetskog prvenstva.

Nakon ispadanja Hrvatske, prije povratnog leta ostala su nam dva dana 'viška' u Kanadi. To vrijeme iskoristili smo za posjet Mississaugi, gradu neposrednom pored Toronta poznatom po brojnoj hrvatskoj zajednici.

Upravo u tom mjestašcu krije se mjesto, odnosno dućan koji je junak naše današnje priče. Croatia Meats trgovina je suhomesnatih proizvoda, ali i svih ostalih poznatih proizvoda iz Hrvatske. Za tamošnje Hrvate, kojih prema procjenama tamo živi oko 15 tisuća, to je mnogo više od dućana.

To je mjesto na kojem se kupuju Vegeta, napolitanke, Linolada, Smoki, paštete i Bajadera, ali i gdje se dolazi po ono za čim se najviše čezne. Pogađate, to je miris domaće kobasice, pršuta, kulena i pečenja.

Croatia Meats vodi Josip Palić, čovjek čiji su korijeni u Rešetarima pokraj Nove Gradiške. Njegov se otac još 1957. godine doselio u Kanadu, ali Hrvatska iz njihove obitelji nikada nije nestala.

'Stalno sam prije dolazio u Hrvatsku. Obožavam je', govori nam Josip dok pokazuje proizvode koje ovdašnji Hrvati najradije traže.

Najviše se traži ono čega u Kanadi nema

Na policama se mogu pronaći dobro poznati proizvodi koje mnogi u Hrvatskoj uzimaju zdravo za gotovo. Vegeta, napolitanke, Linolada, Smoki, paštete, Bajadera - sve ono što u tuđini dobiva drukčiju vrijednost. No pravi hit, kaže Josip, ipak je meso.

'Najviše idu suhomesnati proizvodi. Kobasice, pršut, kulen, pečenja... To se uvjerljivo najviše prodaje jer u Kanadi nema takvog mesa', kaže nam Palić.

U tom trenutku razgovor se pretvara u malu hrvatsko-kanadsku raspravu o cijenama. Kažem mu da su neki proizvodi u njegovoj trgovini jeftiniji nego u Hrvatskoj.

'Ma nemoguće', odgovara iznenađeno.

Pokazujem mu online cijene istih ili sličnih proizvoda u Hrvatskoj. Gleda, uspoređuje i ne skriva čuđenje.

'Ne mogu vjerovati da je to kod vas skuplje', govori kroz smijeh, ali i s dozom nevjerice.

Za Hrvate u Kanadi cijena ipak nije jedini razlog dolaska. U ovakvim trgovinama kupuje se i osjećaj pripadnosti. Paket napolitanki, staklenka Linolade ili komad kulena nisu samo proizvodi. Oni su podsjetnik na obiteljske stolove, blagdane, djetinjstvo i mjesta iz kojih su mnogi otišli, ali ih nikada nisu prestali nositi sa sobom.

Hrvatska zajednica u Mississaugi drži se zajedno

Josip nam priča da je hrvatska zajednica u Mississaugi jaka i povezana. Ljudi se poznaju, druže, pomažu jedni drugima i čuvaju običaje koje su ponijeli preko oceana.

'Hrvati se ovdje međusobno druže. Zajednica je jaka. Imamo hrvatsku crkvu, folklorne udruge. Stvarno je sve na razini', kaže.

Iako je njegov život vezan uz Kanadu, Hrvatska mu je ostala u srcu. Kaže da ima hrvatsko državljanstvo i da se u mirovini planira vratiti u Hrvatsku.

'Vratit ću se u Hrvatsku kad odem u mirovinu. Cilj mi je doseliti se u Vrliku', govori bez puno dvojbe.

Na moje čuđenje kako baš Vrlika od toliko gradova i mjesta u Hrvatskoj kaže.

'Jedno ljeto sam se ni sam ne znam kako pronašao tamo. Sviđa mi se mjesto jer je more blizu, ali samo po sebi nije previše napučeno. Ne može bolje', objašnjava mi.

U toj rečenici možda se najbolje vidi život mnogih iseljenika. Generacije su odrasle u Kanadi, ondje izgradile posao i obitelji, ali se u razgovoru o Hrvatskoj ton glasa promijeni. Domovina ostaje domovina, čak i kad je udaljena tisućama kilometara.

Croatia Meats zato nije samo trgovina u Mississaugi. Za mnoge Hrvate u Kanadi to je mali centar njihova svijeta. Mjesto na kojem se čuje hrvatska riječ, gdje se prepričavaju novosti iz domovine i gdje se barem kroz miris pečenja, okus kulena ili kutiju omiljenih napolitanki stvara dojam da Hrvatsku nikada nisu sasvim napustili.

Jer hrvatski duh u Kanadi nije ostao samo u uspomenama. Živi u ljudima, običajima, razgovorima, proizvodima na policama i u trgovinama poput ove - skromnim, ali snažnim dokazima da se domovina može ponijeti sa sobom.

Spomenimo za kraj da nam Josip nije dopustio da dućan napustimo praznih ruku. Na njegovo inzistiranje dobili smo bananko i sok. Htio je vlasnik da uzmemo još toga, ali bilo bi ipak malo previše. Još jednom hvala Josipu.