Teška ubojstva i ratni zločini obilježili su Lašvansku dolinu u srednjoj Bosni u sukobima Armije BiH i Hrvatskoga vijeća obrane (HVO) 1993. i 1994, no dok su neka od njih, poput onih u Ahmićima, postala dijelom ratne kronologije u BiH, Križančevo Selo, poprište stradanja Hrvata, ostalo je u sjeni zaborava
Nedaleko od Ahmića, tek dva kilometra zračne udaljenosti i na samom ulazu u Vitez, gotovo se skriva Križančevo Selo, jedva poznato sve do prije dva tjedna, kada je hrvatski predsjednik Ivo Josipović došao odati počast Hrvatima ubijenim u tome mjestu.
O Križančevu Selu i onome što se ondje zbivalo uoči Božića 1993. godine i danas se u novinskim arhivima ili na internetu mogu naći tek šturi podaci, uglavnom samo brojka koja govori o 74 ubijena Hrvata, na što podsjeća i spomenik s mramornim križem na samome kraju sela na kojem su upisana imena žrtava te nazivi hrvatskih postrojba koje su branile područje Viteza.
U toj općini 1991. godine živjelo je dvanaest i pol tisuća Hrvata.
U ratu je poginulo čak 780 pripadnika HVO-a, s civilima više od tisuću osoba, a omjer hrvatskih branitelja u odnosu prema broju pripadnika Armije BiH koji su to područje držali u okruženju bio je 1:8.
U Križančevu Selu, koje je na početku rata imalo oko 900 stanovnika, od 1966. godine sa ženom živi Franjo Šamija.
Taj naizgled vitalni 68-godišnjak zapravo je 70-postotni ratni vojni invalid, teško ranjen upravo u napadu na selo 22. prosinca 1993.
U rovovima iskopanim samo pedesetak metara od prvih kuća on je bio pripadnik 92. domobranske pukovnije u koju je raspoređen 8. travnja 1992. godine.
Šamija danas, u razgovoru za Hinu, kaže da je napad Armije BiH počeo u ranu zoru te da je bio potpuno iznenađenje za branitelje.
‘Dosta je naših odmah izginulo, dio je zarobljen, a zatim u zarobljeništvu ubijen. Tako je ubijen i moj brat’, kaže Šamija s mukom se prisjećajući događaja tih dana.
Objašnjava da je ranjen u nogu te da se jedva izvukao prema Vitezu.
Završio je u bolnici u Novoj Biloj, a nakon dva mjeseca čekanja na dopuštenje bošnjačkih vlasti prevezen je u Zagreb, gdje je liječen u bolnici Dubrava.
Žena mu je ostala u potpuno blokiranom Vitezu i tek je nakon mjesec dana uspjela preuzeti posmrtne ostatke Franjina ubijenog brata.
Šamija pokazuje na susjednu kuću u kojoj je živio njegov rođak Drago.
‘Njemu su poginula dva sina, a Drago se nakon rata odselio u Knin’, kaže Franjo i dodaje da je u Kninu novi život potražilo još prijeratnih stanovnika pitomoga Križančeva Sela.
Franjo Šamija, za razliku od njih, odlučio je ostati u selu koje danas ima oko 600 stanovnika. Obnovio je skromnu obiteljsku kuću, a živi od invalidske mirovine koju dobiva iz Hrvatske.
‘Živjeti se mora, a najteže je onima koji su u ratu nekog izgubili’, odgovara Šamija na pitanje kako se danas živi u Križančevu Selu.
Dodaje da mu je jedino žao što za zločine koji su ondje počinjeni do danas nitko nije odgovarao.
‘Krivo mi je što se jednima sudi, a drugima ne. A svi su radili zločine. I svima koji su za njih krivi treba suditi’, kaže Šamija.
Na kraju dodaje kako mu je drago što je predsjednik Josipović bio u Križančevu Selu te da je ljut na bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, što i on to nije učinio.
Nedaleko od Šamijine kuće je novi dom umirovljenika, izgrađen nakon rata, te Osnovna škola Dubrave.
Dragana Šantić i Andrea Čalić učenice su osmog razreda i rođene su nakon rata. Kažu da vole Križančevo Selo, no ipak bi željele nekamo otići, i to što prije, već u srednjoj školi.
‘Ja bih negdje na Zapad’, kaže Dragana i objašnjava da to može biti Hrvatska ili neka zapadnoeuropska zemlja. Andreji je i to preblizu pa kaže da bi dalje od Europe, preko oceana.
U Križančevu Selu ostala bi ipak jedna njihova kolegica, koja nije željela reći svoje ime. ‘Ne treba. Samo da znate da je meni ovdje lijepo. I da ima netko tko želi ostati’, rekla je.
Križančevo Selo našlo se tijekom borbi u Lašvanskoj dolini krajem 1993. na meti posebno okrutnog i divljačkog napada Armije BiH. Bili su to siloviti, topništvom podržani naleti postrojbi Armije BiH iza kojih su ostajala tijela žrtava, uništene kuće i gospodarske zgrade. Zapovjednik britanskog bataljuna UNPROFOR-a, pukovnik Williams, izjavio je da su vojnici Armije BiH u Križančevu Selu 22. prosinca 1993. godine ubili 74 Hrvata kazavši da je taj podatak dobio u štabu III. korpusa Armije BiH. Tijekom posjeta općini Vitez čelnik britanskog bataljuna UNPROFOR-a izjavio je da se na području sela Počulica, devet kilometara sjeveroistočno od Viteza nalaze dvije masovne grobnice i da je u jednoj 38, a u drugoj osam tijela Hrvata, žrtava bošnjačkog pokolja.
