Okmeydani ispunjavaju zvuci Internacionale i raznih turskih revolucionarnih pjesama; ispred lokalnog kulturnog centra vijori se transparent s imenom Hasana Ferita Gedika, mladića kojeg su dan ranije, 29. rujna, ubili dileri u Gülsuyuu, četvrti na azijskoj strani Istanbula, jedne od najpolitiziranijih u čitavoj Turskoj. Gedik je bio alevi, pripadnik šijitske sekte iz Anatolije, koja u zemlji broji više od deset milijuna ljudi.

'Da sam alevi', komentira naša cimerica Aysu, 'mislila bih da nas bog ne voli. Kad god je neki prosvjed, uvijek bude ubijen netko tko je alevi, čak i tamo gdje su u manjini. Meci traže upravo njih.'

Naš je stan u središnjem dijelu Okmeydanija, slamu zvanom Mahmud Şevket Pasha Mahallesi, u kojem uglavnom žive aleviji te Kurdi. I jedni i drugi osjećaju se potlačeno od sunitske, odnosno – u slučaju Kurda - turske većine. Turbulentna i često tragična povijest suvremenog turskog društva kod nas je uglavnom nepoznata, a Istanbul priziva asocijacije kozmopolitskog megalopolisa, kulturnog središta svijeta, tisućljetnog grada bizantske i osmanske kulture, grada Aja Sofije, Plave džamije, carske palače Topkapi, propulzivnog grada biznisa koji proizvodi 40 posto turskog BDP-a, šarenog grada zabave i partyja, europskog, sekularnog bisera na Bosporu. U tom četrnaestmilijunskom sunčevom sustavu, međutim, Okmeydanı je poseban planet: uske uličice, ponešto oronule, ne posve pravilno izgrađene šesterokatnice, smeće na ulicama, zbrčkane trgovinice; prosvjedi, marševi i okršaji s policijom ovdje su svakodnevnica. Sve u svemu, kaos ograničenih razmjera. Više od svega u oči upadaju bezbrojni grafiti, uglavnom srpovi i čekići te akronimi raznih lijevih, često ilegalnih, ponekad i ekstremno-terorističkih organizacija: DHKP-C, DHP, MLKP, ESP ili PKK.

'DeHašKaPe-Dže' ili Revolucionarna narodno-oslobodilačka partija – Front regrutira se dobrim dijelom upravo među alevskim stanovništvom, a ovdje uživa žestoku potporu. Detalj koji oslikava svojevrsnu eksteritorijalnost četvrti: 1995. osamnaestogodišnja Sibel Yalçın bombom je napala sjedište tada vladajuće 'Stranke pravog puta' Süleymana Demirela. Nakon što je ubijena u okmejdanijevskom parku, lokalci ga od tada, umjesto službenog imena, nazivaju parkom Sibel Yalçın. Vješto izvedena ubojstva turskih agenata tajnih službi, američkih i NATO oficira i biznismena – američkog osiguravatelja Johna Gandyja su tijekom Zaljevskog rata ustrijelili u glavu, a potom njegovom krvlju ispisali antiameričke grafite - iznude, otmice i samoubilački bombaški napadi: sva ta kuhinja razlog je da su zapadne tajne službe DHKP-C smatrale jednom od opasnijih grupa na svijetu. Još u veljači ove godine izvršen je bombaški napad na ambasadu SAD-a u Ankari. Međutim, postoje sumnje da DHKP-C njeguje veze s fantomskom organizacijom Ergenekon, tajnim udruženjem ultranacionalističkih pripadnika vojno-sigurnosnog aparata, koje navodno koristi nasilje ultralijevih grupa ne bi li vojska dobila izgovor za intervenciju u politički život; teorije urote su, saznat ćemo narednih tjedana, neizostavan dio turske stvarnosti.

'U Okmeydani policija ne ulazi gotovo nikada, osim oklopnim vozilima. Boje se. Čak i ako se desi zločin u kvartu, lokalni ljudi neće pozvati policiju, nego će to riješiti sami', napominje Aysu. Ilustracija: jedini supermarket u četvrti je blindiran, a iz istih razloga u Okmeydanıju nije najlakše pronaći bankomat. 'Jedan od većih problema, uz, naravno, nezaposlenost', kaže lokalni mladić, 'je to da nemamo javne rasvjete.' Potom šeretski dodaje: 'Ali nemamo je zato što, ako policija pokuša tu doći, poduzimamo potrebne mjere: rušimo stupove od struje i koristimo ih kao barikade.' U njegove riječi uvjerili smo se nakon što nas je par dana kasnije u našoj ulici dočekala, za ovu četvrt, uobičajena kulisa: sagorijevajući ostaci molotovljeva, rastopljeni asfalt, oboren rasvjetni stup i stari pijanac koji je poručio: 'Dolje sa sunitskim ekstremistima! Režu vratove! Atatürk, republika, sekularizam!' Aysu je pojasnila da je vjerojatno alevi te da oni pate od kolektivnog stockholmskog sindroma: u strahu od političkog islama sada vladajuće partije Pravde i razvoja (AKP), identificiraju se s kemalističkom ideologijom, koja ih, blago rečeno, u povijesti nije milovala. Pobuna kurdskih alevija u Dersimu kasnih tridesetih ugušena je u krvi: ubijene su tisuće, možda i deseci tisuća, pokolj za koji se tek nedavno ispričao premijer Recep Tayyip Erdoğan.

Za momke s kojima razgovaram, država i policija ne znače sigurnost, nego opasnost, nasilje i represiju. Njihova četrnaestogodišnjeg prijatelja Berkina Elvana, tijekom proljetnih prosvjeda u Geziju, pogodio je spremnik suzavca: dječak je već mjesecima u komi, a nikakve istrage protiv policajaca, kažu, nema. Elvan pri tome nije sudjelovao u prosvjedima, nego je izišao na ulicu da kupi kruh… 'Najpotlačeniji i najmarginaliziraniji ljudi u Istanbulu žive ovdje', dodaje Aysu. U još jednoj alevskoj četvrti, Gazi (ne miješati s parkom Gezi!), tijekom velikog sukoba s policijom 1995. ubijeno je dvadesetak prosvjednika; dvadeset policajaca optuženo je za prekomjernu upotrebu sile. Na kraju su svega dvojica dobila simbolične kazne, a obitelji su Tursku tužile – i dobile proces – pred Europskim sudom za ljudska prava. Turska ima jedne od najrepresivnijih antiterorističkih zakona na svijetu: u posljednje četiri godine osuđeno je dvadeset tisuća ljudi, mnogi od njih za nenasilne aktivnosti. Upravo tijekom našeg boravka u Istanbulu, Aysu je osuđena na 8,5 godina zatvora, i to zbog članstva u MLKP-u (Marksističko-lenjinistička kompartija).

Na drugom kraju Istanbula, u Fatih Sulatan Mahallesi, dva dana kasnije održana je komemoracija za Hasana Ferita Gedika. Nakon što smo prošli teško opremljene policijske snage ('Dalje idete na vlastitu odgovornost…', kazao je inspektor koji nas je legitimirao; iskreno rečeno, nije nam bilo posve svejedno), prisustvovali smo okupljanju stotinjak ljudi – među njima staraca i djece – koji su se pod crvenim zastavama i žestokim parolama, ali izuzetno mirno i dostojanstveno, opraštali od svog preminulog člana. Ni to nije prošlo bez ogorčenosti: okupljeni su uvjereni da vlada tolerira, ako ne i štiti narkokartele kako bi istjerala siromašno stanovništvo s atraktivnih zemljišta, u sklopu opsežne neoliberalne transformacije Istanbula pokrenute posljednjih godina. 'I prije su ubijali ljude, a vlada nikad ništa nije napravila da ih spriječi', kazala nam je jedna djevojka… U jednom trenutku nastala je prilično neugodna situacija: okupljeni su nas okružili, a štrkljasti momak po imenu Osman - jedan od rijetkih koji je govorio engleski – zatražio je da im pokažemo pasoše i novinarske iskaznice. Međutim, oni su to uradili upravo da bi se uvjerili kako nismo policajci u civilu. 'Mora da se boje', pomislili smo, baš kao i mi. Treba reći da su se nakon provjere ispričali na neugodnosti i počastili nas juhom, a s Osmanom smo ugodno čavrljali.

Počinjemo shvaćati da je Turska nepoznat kontinent, krajnje kompleksna zemlja s brojnim povijesnim traumama, ponekim tajnama i teškim neriješenim pitanjima. Najteže među njima kurdsko je pitanje: od svih ilegalnih organizacija, najpoznatija, najorganiziranija i najmoćnija je PKK, odnosno Radnička partija Kurdistana, koja pod vodstvom Abdullaha Öcalana 'Apoa' od 1984. vodi nemilosrdni rat protiv turske države – ne i etničkih Turaka – u kojem je do sada poginulo 40 tisuća ljudi. Unatoč okrutnostima, u prošlosti i napadima na civile, PKK mnogim Kurdima predstavlja istinski oslobodilački pokret, a njezini gerilci prave narodne heroje. U narednim tekstovima pozabavit ćemo se upravo njima te razlozima takve situacije, ali i recentnim događajima, kao što je utjecaj ovogodišnjih masovnih prosvjeda započetih u parku Gezi na kurdski problem i tursko društvo u cjelini.