Pitanje je to koje si postavljaju analitičari, ekonomisti, sociolozi i psiholozi u svim televizijskim debatama, u radijskim raspravama s građanima i na mnogobrojnim forumima na internetu, sve do njezinog prvoga, nastupnoga govora 1. siječnja. 'Uopće nisu slični', kažu neki. 'Sliče u tome što žele razvijeni Brazil, bez siromašnih i s većim svjetskim ugledom', kažu drugi.

Možda je onaj tko je dobro označio poantu između karizmatskog lidera, sanjara Luiza Inácia Lula da Silve i onoga što će možda postati bivša pripadnica socijalističke gerile i politička zatvorenica Dilma Rouseff politički komentator dnevnika Folha de Sâo Paulo, Clovis Rossi, koji je rekao: 'Napuštaju nas intuicija i mit, a stiže čisti razum.' Ili ovako: 'Odlazi vladavina srca i stiže vladavina planifikacije.'

Dvije televizijske sekvence s ceremonije inauguracije od ove subote pokazuju ogromnu razliku između dvaju lidera: nakon što je stavio predsjedničku lentu svojoj nasljednici, Lula se, umjesto da se okrene i ode, kako je bilo predviđeno, prema automobilu koji će ga odvesti sa svečanosti, doslovno, kao na rock koncertima, bacio u ruke svojih obožavatelja, a oni su ga, po velikoj kiši, digli u zrak i nosili kao što se čini sa sportskim legendama. Lula je nestao u svjetini koja je plakala jer vođa odlazi. S druge strane, na pozornici su ostali sami Dilma i njezin potpredsjednik Michel Temer, koji su razgovarali bez da mare na ljude koje su im pljeskali.

Ukratko, Lula je mit koji će dugo ostati lebdjeti nad narodom i koji će možda htjeti opet vladati, a  Dilma je potpuni antimit.
Lula je bio čovjek naroda i ulice u koju se obećao vratiti nakon dvaju predsjedničkih mandata. I učinio je to te iste večeri, u svom selu, São Bernardo do Campu, gdje se opet bacao u ruke simpatizera.

Dilma je političarka kabineta koja timski razrađuje sve planove. Lula je bio veliki PR-ovac koji je učinio vjerodostojnim bilo kakav san. Način na koji je komunicirao, počevši od vrlo specifičnoga vokabulara i naglaska (ovaj novinar je to uspio čuti zbog dijela života provedenog u Brazilu), omogućavao mu je da postigne sve što želi. Dilma će svaki put iznova morati dokazati na temelju podataka i brojki što želi i što postiže. U njezinoj će vladavini snovi ostati samo u spavaćoj sobi.

Lula je stalno govorio, jako se znojio, mijenjao je po nekoliko košulja na dan. Dilma ima poteškoće čak i u običnom gestikuliranju, jer ne zna, na primjer, što bi s rukama kada se nalazi pred publikom. Toliko se slabo kreće i toliko je rezervirana da se na dan inauguracije nije ni presvukla nakon svečane prisege kako bi navečer primila goste, šefove država i diplomate.

Lula je bio u stanju ujutro tvrditi jedno, a popodne nešto sasvim suprotno. Dilma ima samo jednu riječ i stalno ponavlja: 'Kako smo već rekli...'

Lula je stigao iz svijeta sindikata, a prije toga iz najvećeg siromaštva. Točnije, iz prave bijede. Njegovo bogatstvo bila je njegova izuzetna inteligencija i rijetko viđen politički instinkt kojim je nadomještao nedostatak kulture i formalnog obrazovanja. Često je govorio kako ga čitanje tjera na spavanje, jer je izuzetno dosadno. Imao je to što nedostaje našim političarima, čistu intuiciju. Onakvu kakvu su demonstrirali Stjepan Radić i Josip Broz Tito, možda.

Dilma dolazi iz situirane obitelji više srednje klase, a osoba je koja puno čita, sluša glazbu, često ide u kino i u kazalište.
Lula je izgradio imidž i napravio karijeru brundajući protiv tajkuna, bankara, intelektualaca, ali se istodobno svake godine u Davosu kretao kao engleski lord šarmirajući sve oko sebe. Nije znao beknuti osim na portugalskom i kada je razgovarao sa stranim čelnicima, pa i s Papom; toliko je bio vatren i toliko je gestikulirao da je izgledalo da poznaje svaki svjetski jezik.

Lula je mislio da je on početak i kraj Brazila. Njegova omiljena fraza je bila: 'Nikada prije u ovoj zemlji...' Dilma je realnija i kaže kako je s Lulom Brazil jako napredovao, ali da još oko 23 milijuna građana čeka izlazak iz teškog siromaštva.

Lula nije znao ni koristiti osobno računalo (kao ni Stjepan Mesić), nije imao račun na Twitteru niti blog, iako je obećao da će i to naučiti voditi. Dilma je, pak, kći interneta. Stalno vuče svoj laptop i sva je u brojevima i planovima.

Lula je bio stalno pred iskušenjem da održi duge govore (iako ne kao Fidel Castro), mikrofoni su mu bili opsesija, a Dilma samo čita ono što pedantno priprema, a savjetnici dopunjavaju. Lula je stvarao tri naslovnice dnevno. Dilma bježi od novinara.

Na dan kada je postala predsjednicom, pred domom je okupljenim kolegama novinarima kratko rekla 'sretna nova godina'. Ništa više. Lula je pak održao još jednu presicu, onako s nogu, i pozdravio se sa svima koji su dežurali ispred njegove kuće.

Lula je bio predsjednik bez ideologije. Govorio je da nije ni ljevičar ni desničar, samo 'sindikalist'. Dilma je socijalistkinja, eventualno socijaldemokratkinja (nekad je bila marksist). Lula je stalno putovao. Dilma je kao ministrica uvijek u uredu.
Luli se svašta praštalo, jer napušta predsjedništvo sa 87 posto popularnosti. Dilmi će se vagati svaka izgovorena riječ.

Ali Dilma će vladati za Brazil, prema unutra, jer nitko više ne može, niti je to sada potrebno, tako dobro predstavljati Brazil u svijetu kao što je činio Lula.