Odnos između Zelenskog i Trumpa predstavlja jednu od najdinamičnijih i najkompleksnijih bilateralnih relacija u suvremenoj međunarodnoj politici, definiranu dubokom asimetrijom moći, transakcijskim pristupom diplomaciji i stalnim oscilacijama između diplomatske krize i pragmatične kooperacije. Sada je on zaoštren jer je američki predsjednik Donald Trump ovih dana optužio ukrajinskog kolegu Volodmira Zelenskog da odbija postići dogovor o završetku rata s Rusijom te da napadima na ruske rafinerije stvara probleme na svjetskom tržištu goriva, pozvavši pritom Ukrajince da izaberu novog predsjednika.

Njihov odnos postao je nategnut još prije nego što je Rusija otvoreno napala Ukrajinu u veljači 2022. godine. Tri godine ranije, naime, Trump je nazvao Zelenskog i od njega zatražio istragu protiv obitelji Trumpova prethodnika Joea Bidena i njegove obitelji u zamjenu za vojnu pomoć. Taj je razgovor doveo do prvog postupka Trumpova opoziva nakon što je anonimni zviždač prijavio sadržaj komunikacije sa Zelenskim.

Trump je bio optužen da je koristio svoju službenu funkciju kako bi uvjetovao već odobrenu američku vojnu pomoć Ukrajini u iznosu od oko 400 milijuna dolara i službeni posjet Bijeloj kući. Zauzvrat je od Ukrajine tražio da pokrene istragu protiv njegova političkog rivala Bidena i njegova sina Huntera kako bi naštetio Bidenovoj predsjedničkoj kampanji za izbore 2020. godine. Međutim Senat je te optužbe odbacio i oslobodio Trumpa optužbi, što je učinio i godinu kasnije, kada je Trump bio optužen za poticanje na nasilne prosvjede koji su rezultirali upadom u zgradu Kongresa, a sve zbog navodne izborne prijevare.

Trumpovi izljevi bijesa u Ovalnom uredu

Nakon Trumpova povratka na vlast u siječnju 2025. godine dolazi do eskalacija tenzija, zbog čega njihov odnos ulazi u fazu visoke nestabilnosti. Trumpov pritisak da se postigne brzo mirovno rješenje i bilateralni razgovori s Moskvom bez sudjelovanja Kijeva kulminirali su 28. veljače 2025. godine žestokim i otvorenim verbalnim sukobom u Ovalnom uredu, u kojem su sudjelovali Trump, potpredsjednik J.D. Vance i Zelenski. Trump je tada optužio Zelenskog za opstrukciju mirovnog procesa i privremeno zamrznuo američku vojnu pomoć. Njegove izljeve bijesa i dociranja pratile su televizijske kamere, izbila je burna svađa, a Zelenskom na kraju nije preostalo ništa nego da naprasno napusti Bijelu kuću.

No već u travnju iste godine Trump i Zelenski susreću se licem u lice u Rimu, gdje su obojica stigla na pogreb pape Franje. Njihov susret opisan je kao 'vrlo produktivan', nakon čega je uslijedilo razdoblje koje se može opisati kao pragmatično zatopljenje. Kijev je, naime, na prijašnje Trumpove kritike odgovorio diplomatskom prilagodbom. Zelenski je pristao na ekonomske ustupke, uključujući sporazume o kritičnim mineralima i prelazak na model u kojem SAD više ne donira oružje besplatno, već kroz komercijalne licence i aranžmane koje su dijelom financirale europske saveznice. Do srpnja ove godine i samita NATO-a u Turskoj odnosi su se privremeno stabilizirali uz Trumpovu potporu licenciranju proizvodnje presretača za sustav Patriot u Ukrajini.

Ipak, ovih dana izbila je nova kriza u odnosu dvojice predsjednika. Zbog rasta cijena goriva na globalnom tržištu uzrokovanog širim sukobima, poput onoga u Iranu i Saudijskoj Arabiji, ali predstojećih američkih izbora na sredini mandata, Trump je unilateralno ukinuo sankcije na uvoz ruskog dizela. Kada je Ukrajina nastavila s uspješnim napadima bespilotnim letjelicama na ruske rafinerije nafte, koji su im smanjili kapacitete prerade za 60 posto, Trump je oštro kritizirao Zelenskog, izjavivši da je 'vrijeme da Ukrajina dobije novog predsjednika koji može sklopiti dogovor'.

Prema mišljenjima političkih analitičara, iz perspektive međunarodnih odnosa dinamika odnosa između Trumpa i Zelenskog može se interpretirati kroz dva primarna modela te se prvi odnosi na asimetriju moći, a drugi ukazuje na ulogu svojevrsne personalne diplomacije. Valja naglasiti da se Ukrajina nalazi u poziciji egzistencijalne ovisnosti o vanjskoj pomoći, ponajviše vojnoj, logističkoj i obavještajnoj. Sjedinjene Države, kao globalna supersila, koriste tu ovisnost kao polugu za ostvarivanje vlastitih vanjskopolitičkih i unutarnjih ekonomskih ciljeva.

Europa kao dostojna zamjena

Trumpov pristup pritom ignorira načela liberalnog međunarodnog poretka (poput suvereniteta i teritorijalnog integriteta) te primat daje materijalnom odnosu snaga i kompromisima u sferi realpolitike, odnosno pristupu koji se temelji na stvarnim okolnostima, moći i praktičnim interesima, a ne na ideologiji, moralu ili idealima. Važno je primijetiti i Trumpov izrazito personaliziran i poslovno orijentiran vanjskopolitički stil. Politički analitičari ističu da uspjeh ukrajinske diplomacije ovisi o sposobnosti Kijeva da zadovolji Trumpov politički narativ, primjerice strategijom 'mir putem snage', i ponudi konkretne ekonomske benefite u smislu pristupa ukrajinskim resursima ili zaštite globalnog energetskog tržišta.

Stručnjaci smatraju da će budućnost odnosa Zelenskog i Trumpa ovisiti o rješavanju trenutačnih strukturalnih proturječja. Glavna točka kratkoročnog trvenja ostaje Trumpov pritisak na Kijev da trajno obustavi udare na rusku energetsku infrastrukturu kako bi se stabilizirale globalne cijene nafte i dizela. Iako je Trump u listopadu proglasio trenutačni 'energetski prekid vatre', koji podrazumijeva obostrano zaustavljanje napada na energetsku mrežu, održivost tog dogovora krajnje je upitna jer ruske snage nastavljaju s udarima na ukrajinske gradove i infrastrukturu (poput Harkiva). Ako Kijev odbije u potpunosti zaustaviti svoje najučinkovitije napadačke operacije, SAD prijeti obustavom dijeljenja ključnih obavještajnih podataka i daljnjim restrikcijama u opskrbi oružjem.

Budućnost odnosa uvjetovat će i pritisak na unutarnjopolitičke promjene u Ukrajini. Trumpovo izravno uplitanje u ukrajinska unutarnja pitanja i poziv na smjenu Zelenskog unose novu dimenziju nestabilnosti. Zelenski je na ove pritiske odgovorio pragmatičnim protuprijedlogom, izjavivši da je Ukrajina spremna organizirati izbore pod uvjetom da Rusija pristane na potpuni 60-dnevni prekid vatre. Budući da je u Ukrajini na snazi ratno stanje koje zakonski onemogućuje izbore, Trumpov pritisak stvara paradoks: s jedne strane potiče unutarnju homogenizaciju Ukrajinaca i obrambenih snaga koji odbacuju vanjske ultimatume, a s druge strane ozbiljno ugrožava povjerenje između ključnih donositelja odluka u Washingtonu i Kijevu.

U dinamici predstojećih odnosa svakako je važna i supstitucijska uloga Europe. U dugoročnoj perspektivi, transakcijska nestabilnost Washingtona ubrzava proces u kojem europske saveznice preuzimaju primarnu financijsku i logističku odgovornost za naoružavanje Ukrajine. Trumpov fokus na domaće ekonomske interese i stabilizaciju tržišta prije američkih izbora prisiljava i Kijev i Bruxelles da razvijaju obrambene strategije koje minimiziraju oslanjanje na nepredvidivu dinamiku unutar Ovalnog ureda. Vjeruje se da će ukrajinska diplomacija i nadalje biti maksimalno fleksibilna, ali sve više usmjerena na europske sigurnosne stupove.