Sedmi listopada 2023. godine predstavlja jednu od najvažnijih prekretnica u suvremenoj povijesti Bliskog istoka. Tog jutra Hamas i druge palestinske oružane skupine izvele su koordinirani napad na južni Izrael, kombinirajući raketne udare s prodorom na izraelski teritorij kopnenim, morskim i zračnim putem, a on je rezultirao smrću približno 1200 ljudi te otmicom 251 osobe odvedene u Pojas Gaze. Ujedinjeni narodi opisali su ga kao veliki teroristički napad na Izrael, uz istodobno naglašavanje katastrofalnih posljedica koje je nakon njega imala izraelska vojna operacija u Gazi.

Tri godine poslije, 7. listopada više nije samo datum povezan s jednom vojnom operacijom. Postao je simbol duboke promjene izraelske percepcije nacionalne sigurnosti, palestinsko-izraelskog sukoba i regionalnog odnosa snaga. Napad je doveo u pitanje pretpostavke na kojima se godinama temeljila izraelska sigurnosna politika prema Gazi, istodobno otvorivši novi ciklus rata čije su posljedice zahvatile i Libanon, Iran, Crveno more te širi međunarodni sustav.

Hamasov napad bio je značajan ne samo zbog broja žrtava, već i zbog načina na koji je izveden. Ta je organizacija kombinirala masovno raketiranje izraelskih ciljeva s koordiniranim prodorima boraca kroz sigurnosnu barijeru oko Pojasa Gaze, a napadnute su izraelske zajednice, vojni položaji i lokacije na kojima se održavao glazbeni festival. Prema nalazima neovisne međunarodne komisije Ujedinjenih naroda, u njemu je sudjelovalo više od tisuću pripadnika Hamasa i drugih palestinskih oružanih skupina.

Posebno je važna činjenica da napad nije predstavljao samo klasičnu raketnu operaciju. Hamas je istodobno koristio različite načine djelovanja da bi probio izraelski obrambeni sustav i stvorio vremenski prozor u kojem sigurnosne snage nisu uspjele učinkovito reagirati, čime je pokazao da tehnološka nadmoć sama po sebi ne jamči potpunu zaštitu teritorija.

Napad koji je promijenio sigurnosnu paradigmu

Za Izrael je to imalo iznimno snažan psihološki i strateški učinak. Država koja je desetljećima razvijala jedan od najsofisticiranijih sustava obavještajnog nadzora i proturaketne obrane na svijetu suočila se s masovnim prodorom protivnika preko svoje granice. Zbog toga se 7. listopada često promatra kao ozbiljan obavještajni, vojni i politički neuspjeh, iako se odgovornost za pojedine elemente propusta i dalje razmatra u izraelskim političkim i institucionalnim raspravama.

Neposredno poslije izraelska je vlada proglasila ratno stanje i pokrenula opsežnu vojnu operaciju protiv Hamasa u Pojasu Gaze, što je vrlo brzo preraslo početnu fazu izraelsko-hamasovskog obračuna i postalo jedan od najvećih vojnih sukoba na Bliskom istoku u 21. stoljeću. Izraelska vojna kampanja uključivala je zračne udare, kopnene operacije i pomorsku komponentu, a njezin deklarirani cilj bio je uništenje Hamasovih vojnih sposobnosti i uklanjanje prijetnje izraelskom stanovništvu.

Istodobno je u Gazi došlo do masovnog razaranja infrastrukture, raseljavanja stanovništva i velikog broja civilnih žrtava. Ujedinjeni narodi navode da je rat proizveo katastrofalnu humanitarnu situaciju, uz višestruka raseljavanja velikog dijela stanovništva Gaze te opsežno uništenje stambene, zdravstvene, vodne i druge infrastrukture. Time je 7. listopada postao početna točka šireg povijesnog procesa u kojem se pitanje sigurnosti Izraela više ne može promatrati odvojeno od humanitarne i političke situacije palestinskog stanovništva.

Jedna od najvažnijih posljedica napada bilo je uzimanje talaca. Ukupno 251 osoba odvedena je u Gazu, uključujući civile i pripadnike izraelskih sigurnosnih snaga, a njihova sudbina sljedećih godina postala je jedno od središnjih pitanja izraelske unutarnje politike i pregovora o prekidu neprijateljstava.

Taoci kao središnje političko i humanitarno pitanje

Pitanje talaca istodobno je pokazalo složenost odnosa između vojnih i političkih ciljeva. Izraelska vlada morala je usklađivati cilj vojnog pritiska na Hamas sa zahtjevima obitelji talaca za njihovim oslobađanjem. Tijekom različitih faza sukoba dio talaca oslobođen je u okviru dogovora o prekidima borbi i razmjenama, a drugi su umrli u zatočeništvu.

Do treće godišnjice pitanje talaca ostalo je jedno od najdubljih kolektivnih iskustava izraelskog društva. Prema aktualnim izvještajima, svi preostali taoci sada su izvan Pojasa Gaze, živi ili mrtvi, što ovu godišnjicu razlikuje od prethodnih.

Napad 7. listopada doveo je do preispitivanja brojnih pretpostavki izraelske obrambene politike. Prije toga velik dio izraelskog sigurnosnog sustava bio je usmjeren na nadzor Gaze, proturaketnu obranu i odvraćanje Hamasa. Postojala je pretpostavka da kombinacija obavještajnih sposobnosti, tehnološkog nadzora i vojne superiornosti može ograničiti sposobnost Hamasa da pokrene veliki konvencionalni napad.

No napad je pokazao ograničenja takvog pristupa jer Hamas nije morao postići tehnološku nadmoć nad Izraelom. Bilo je dovoljno pronaći ranjivosti u složenom sustavu nadzora i zapovijedanja te ih istodobno iskoristiti.

Posljedica je povećanje naglaska na fizičku sigurnost granice, obavještajnu analitiku, stalni nadzor, brže sposobnosti reakcije i integraciju različitih senzora. Iskustvo 7. listopada također je ponovno otvorilo pitanje odnosa između tehnoloških sustava i ljudske procjene. Napredni senzori i obavještajne platforme mogu proizvesti velike količine podataka, ali njihova vrijednost ovisi o sposobnosti institucija da ih pravilno interpretiraju i pravodobno djeluju.

Regionalizacija sukoba

Jedna od najvažnijih strateških posljedica napada bila je regionalizacija sukoba. Hamasov napad i izraelska vojna reakcija dogodili su se u širem regionalnom okruženju u kojem djeluju organizacije povezane s Iranom. Hezbolah je otvorio sjevernu bojišnicu protiv Izraela dok su hutisti u Jemenu izvodili napade povezane s ratom u Gazi i ugrožavali pomorski promet u Crvenom moru.

Istodobno je došlo do izravne vojne konfrontacije Izraela i Irana. Time je sukob koji je započeo Hamasovim napadom postupno prerastao granice izraelsko-palestinskog konflikta i postao dio šireg natjecanja između Izraela i Irana te njihovih regionalnih partnera.

Za međunarodnu sigurnost to je imalo posljedice koje nadilaze Bliski istok. Poremećaji pomorskog prometa u Crvenom moru, povećan rizik za energetsku infrastrukturu i mogućnost šireg rata prisilili su Sjedinjene Američke Države i europske države na snažniji vojni i diplomatski angažman u regiji.

Treća godišnjica napada također je važna zbog dugoročnih posljedica na izraelsko društvo jer je 7. listopada ostavio duboku kolektivnu traumu, osobito u zajednicama uz granicu s Gazom. Mnogi su izgubili članove obitelji dok su tisuće ljudi bile prisiljene napustiti svoje domove.

Istodobno je pitanje odgovornosti za sigurnosni slom postalo važna tema izraelskog političkog života. Dio obitelji žrtava i bivših pripadnika sigurnosnih struktura zahtijeva neovisno utvrđivanje odgovornosti za propuste koji su prethodili napadu, a u aktualnom izraelskom političkom životu pojavili su se i kandidati čije su političke aktivnosti izravno povezane s iskustvom 7. listopada. Time je napad postao i pitanje političke odgovornosti: ne samo kako je Hamas uspio izvesti napad, nego i kako je izraelska država reagirala prije, tijekom i nakon njega.

Dvije perspektive rata

Za palestinsko stanovništvo 7. listopada je označio početak razdoblja ogromnih ljudskih i materijalnih gubitaka. Ujedinjeni narodi navode desetke tisuća poginulih Palestinaca, masovno raseljavanje i uništenje velikog dijela civilne infrastrukture, a njihove ovogodišnje procjene pokazuju razmjere dugoročnog fizičkog i gospodarskog razaranja Gaze, uključujući goleme potrebe za obnovom stambenog fonda, zdravstvenog sustava, vodne infrastrukture i gospodarstva.

Ova dimenzija sukoba ključna je za razumijevanje njegove međunarodne političke dinamike. Dok izraelska strana 7. listopada prvenstveno promatra kroz prizmu masovnog napada, poginulih i talaca, palestinska perspektiva naglašava posljedice izraelske vojne kampanje, dugotrajno raseljavanje i razaranje Gaze. Obje su dimenzije postale sastavni dio međunarodne rasprave o budućnosti regije.

Napad je otvorio i niz pitanja međunarodnog humanitarnog prava. Ujedinjeni narodi dokumentirali su napade na civile, uzimanje talaca i druga njegova teška kršenja tijekom 7. listopada, ali su istodobno dokumentirali posljedice izraelskih vojnih operacija u Gazi, uključujući velik broj civilnih žrtava i razaranje infrastrukture. Zbog toga je 7. listopada postao dio šire rasprave o odgovornosti nedržavnih oružanih skupina, odgovornosti država u vođenju vojnih operacija, zaštiti civila i primjeni međunarodnog humanitarnog prava.

Važno je pritom razlikovati političke i pravne procjene. Činjenica da je Hamasov napad bio usmjeren i na civilno stanovništvo ne znači da se time automatski opravdava svaka kasnija vojna akcija. Jednako tako, kritika izraelskog postupanja u Gazi ne mijenja činjenicu da je napad 7. listopada uključivao namjerne napade na civile i uzimanje talaca.

Tri godine nakon napada jasno je da se njegovo značenje ne može svesti na jedan dan nasilja. On je promijenio izraelsku sigurnosnu doktrinu, obnovio središnju važnost palestinskog pitanja u međunarodnoj politici, destabilizirao regionalne odnose i doveo do izravnijeg sukobljavanja ključnih aktera Bliskog istoka.

Godišnjica s dvostrukim značenjem

Za Izrael je 7. listopada postao simbol gubitka osjećaja sigurnosti i ranjivosti države. Palestincima je razdoblje koje je uslijedilo donijelo katastrofalne humanitarne posljedice. Međunarodnoj zajednici napad je pak pokazao koliko brzo lokalni sukob može prerasti u regionalnu sigurnosnu krizu.

Godišnjica stoga ima dvostruko značenje. Ona predstavlja komemoraciju žrtava napada i talaca, ali istodobno podsjeća na golemu cijenu rata koji je uslijedio. U tom smislu 7. listopada 2023. godine nije samo povijesni datum nego i početak procesa čije će političke, demografske, sigurnosne i humanitarne posljedice oblikovati Bliski istok još desetljećima.

Tri godine nakon Hamasova napada na Izrael njegove posljedice i dalje određuju političku i sigurnosnu stvarnost Bliskog istoka. On je razbio dotadašnje pretpostavke o sposobnosti Izraela da tehnološkom i obavještajnom nadmoći dugoročno kontrolira sigurnosnu prijetnju iz Gaze, a istodobno je izraelski odgovor proizveo rat čije su posljedice za palestinsko stanovništvo dosegnule povijesne razmjere.

Najvažnija pouka 7. listopada stoga nije samo vojna. Događaji su pokazali ograničenja strategija temeljenih isključivo na odvraćanju, tehnološkoj superiornosti i upravljanju sukobom bez rješavanja njegovih temeljnih političkih pitanja.

Valja naglasiti da godišnjica napada dolazi u trenutku u kojem se posljedice tog događaja još uvijek osjećaju u izraelskom društvu, među palestinskim stanovništvom i u širem regionalnom sigurnosnom sustavu. Upravo zato razumijevanje tog datuma zahtijeva istodobno sagledavanje napada, žrtava i talaca, ali i posljedica rata koji je uslijedio i postao ključna prekretnica bliskoistočne politike 21. stoljeća.