Dogovor je postignut u studenome 1995. u zračnoj bazi Wright-Patterson u Ohiu, a Dejtonski sporazum, službenog naziva Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, potpisali su tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, predsjednik BiH Alija Izetbegović i srbijanski predsjednik Slobodan Milošević u Parizu 14. prosinca 1995.

Američka veleposlanica u Hrvatskoj Nicole McGraw opisala je Dejtonski sporazum "važnom prekretnicom ne samo u povijesti BiH, već i za stabilnost i sigurnost cijele regije" te naglasila da je "unatoč nesavršenostima, očuvao mir u BiH gotovo tri desetljeća".

Dodala je da je SAD bio i ostao važan faktor u promicanju mira, ali da odgovornost za očuvanje mira imaju svi NATO saveznici.

"Pod vodstvom predsjednika Donalda Trumpa, predanost SAD-a miru je nepokolebljiva. Mir je u konačnici odgovornost sviju, ne samo SAD-a. Za Hrvatsku i druge saveznike u NATO-u to znači obrambenu potrošnju, ulaganja u odvraćanje i stvaranje mira", rekla je McGraw.

Po njezinjim riječima, SAD želi da se "BiH odmakne iz trajnog stanja krize i umjesto toga radi na prosperitetu sva tri konstitutivna naroda kroz kompromis i suradnju".

Izdvojila je Južnu interkonekciju, projekt kojim bi se BiH povezala s plinskom mrežom u Hrvatskoj, kao projekt koji "pridonosi miru", kao i da je "ukidanje ovisnosti EU-a o ruskoj energiji dio puta prema miru u Ukrajini".

Muhamed Sacirbey, ministar vanjskih poslova BiH u vrijeme rata, upozorio je da treba pomno promatrati kako će izgledati mirovno rješenje za Ukrajinu jer bi ono moglo imati implikacije i na BiH.

"Kakvo god bilo rješenje za Ukrajinu, moglo bi se odraziti na BiH. Nije tajna da Kremlj i ruski predsjednik Vladimir Putin vide Dejtonski sporazum, onako kako ga oni interpretiraju, kao model kako bi oni htjeli intervenirati i držati Ukrajinu blokiranom i izvan EU-a, da ne spominjem NATO-a", rekao je Sacirbey.

"Nema rješenja bez SAD-a"

Sjedinjene Države su se u siječnju 1994. uključile u mirovni proces u BiH, a u ožujku iste godine potpisan je Washingtonski sporazum kojim je okončan rat Hrvata i Bošnjaka i koji je prethodio pregovorima u Daytonu i istoimenom sporazumu.

Mate Granić, tadašnji šef hrvatske diplomacije, rekao je da je za postizanje konačnog mira bilo važno potpisivanje Washingtonskog sporazuma koji se provodio uz potporu SAD-a, Turske, Svete Stolice i Njemačke, a posebno uz pomoć SAD-a.

Nakon svih neuspješnih planova za pronalazak rješenja za sukob u BiH koje su predlagali mirovni posrednici lord Owen, portugalski diplomat José Cutileiro i norveški pregovarač Thorvald Stoltenberg, Granić je ključnim trenutkom izdvojio 19. siječnja 1994. kad je hrvatski veleposlanik u Ženevi Miomir Žužul organizirao sastanak s posebnim američkim izaslanikom za BiH Charlesom Redmanom.

Žužul je rekao da je "realnost 20. stoljeća, ali nažalost i 21. stoljeća ta da, ako se SAD ne uplete, nema rješenja".

"Predsjednik Tuđman je odmah prepoznao, puno prije svih drugih, da se bez uplitanja SAD-a, rješenje neće pronaći", istaknuo je.