Nakon upravo održanih predsjedničkih izbora u Hrvatskoj dvije su često osporavane tvrdnje ipak potvrdile svoj smisao. Prva je da je svaki glas na izborima važan, a druga je da izborna kampanja u konačnici itekako može utjecati na rezultate izbora. Obje je tvrdnje najozbiljnije shvatio izborni stožer novoizabrane predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović i u dosad najneizvjesnijem izbornom natjecanju u zemlji tijesno, ali ključno porazio ne samo još uvijek aktualnog predsjednika Ivu Josipovića, nego i sve one političke aktere koji su na različite načine podržali njegovu novu kandidaturu.

Svaki je glas na izborima bitan, i to ne samo kao demokratsko načelo odnosno ostvarivanje biračkog prava, nego i doslovce u matematičkom smislu, posebice u uvjetima u kojima su protjecala oba kruga predsjedničkih izbora. Uz tako male postotne razlike između vodećih kandidata kao odraz podijeljenosti biračkog tijela, svaki je glas mogao odlučiti pobjedu. I zapravo jest. S druge strane, nakon ovogodišnjih izbora svatko tko se profesionalno bavi izbornim kampanjama treba analizirati nastupe i rezultate ne samo Kolinde Grabar-Kitarović i Ive Josipovića nego i Ivana Vilibora Sinčića te Milana Kujundžića. Izborne su kampanje svih sudionika od prvog trenutka bile u korelaciji s njihovim završnim rezultatima pri čemu nisu odlučivala ni uložena financijska sredstva ni ranija prepoznatljivost kandidata. Odlučile su strategije i taktike, konkretno njihovo svođenje na najjednostavnije poruke i načine komuniciranja. Primjerice, dok je Ivo Josipović predlagao promjenu Ustava, troje je njegovih izazivača predlagalo promjenu vlasti. Što je bilo bitnije za većinu birača, zorno su pokazali rezultati.

U tom kontekstu treba gledati i sve dobitnike i gubitnike predsjedničkih izbora. To nisu samo Kolinda Grabar-Kitarović kao njihova pobjednica i Ivo Josipović kao zasad jedini hrvatski predsjednik u samo jednom mandatu, nego cijeli niz pojedinaca, stranaka i koalicija koje je upravo ovakav ishod većinom zatekao nespremnima. Izbor nove predsjednice neće samo personalno i politički dinamizirati hrvatsku političku scenu nego će je sljedećih godinu dana do parlamentarnih izbora gotovo svakodnevno mijenjati. Jer – pokazalo se da na izborima izvrsno prolaze i autsajderi te da unaprijed zajamčenih pobjednika i pobjeda jednostavno nema. To je bila i temeljna greška Josipovićeve pretkampanje i kampanje jer se Kolindu Grabar-Kitarović i HDZ nije shvatilo seriozno. A baš je takav pristup HDZ-ovu kandidatkinju učinio ozbiljnom te nema nikakve sumnje da su budućoj pobjednici najviše pomogli njezini protukandidati Ivo Josipović koji je od prve najave njezine kandidature trebao izabrati potpuno drukčiju strategiju i Milan Kujundžić koji je tijekom kampanje i uz svoj već treći poraz – na unutarstranačkim, europskim i predsjedničkim izborima – propustio postati liderom ne-HDZ-ove desnice. Taj je dio hrvatskog političkog spektra jedan od većih gubitnika predsjedničkih izbora jer se za vlastiti dio biračkog tijela pokazao 'remetilačkim čimbenikom' za jedini način ponovnog dolaska na vlast suparnika vladajuće Kukuriku koalicije. Zato HDZ sa svojim sve brojnijim koalicijskim partnerima može biti posve miran kada su posrijedi predstojeći izbori za Hrvatski sabor. S desna ih nitko neće ugroziti.

No, jesu li baš svi u HDZ-u dobitnici nakon izbora na kojima je prvi put nakon prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana jedan HDZ-ov kandidat pobijedio na predsjedničkim izborima? I – odgovara li samoj Kolindi Grabar-Kitarović moguća uvjerljiva pobjeda HDZ-ove koalicije na parlamentarnim izborima. Iako su ovo prvi predsjednički izbori u Hrvatskoj na kojima je aktualni predsjednik izgubio, a zemlja dobila prvu ženu na predsjedničkom položaju, oni su u jednoj stvari nastavili važan trend od 2000. To je da na ovim izborima redovito pobjeđuje osoba koja je u oporbi prema aktualnoj Vladi. Naime, Stjepan Mesić je 2000. pobijedio i kandidata dotad vladajućeg HDZ-a i kandidata u to vrijeme nove najjače političke opcije, koalicije SDP-a i HSLS-a. Pet godina kasnije, Mesić je trijumfirao nad HDZ-ovom potpredsjednicom Vlade, a i Ivo Josipović je 2010. iz oporbe postao predsjednikom nasuprot zasad posljednje HDZ-ove Vlade. Isto je uspjelo i Kolindi Grabar-Kitarović koja je porazila kandidata vladajuće koalicije. Birači očito glasuju za ravnotežu u izvršnoj vlasti birajući ne-vladine kandidate. Pobijedi li HDZ na parlamentarnim izborima, Kolinda Grabar-Kitarović naći će se 2019. u istoj situaciji kao sada Ivo Josipović – doživljavat će se kao dio iste vlasti. Ne bude li ta vlast uspješna, a Hrvatska, kako je obećala sama pobjednica, jedna od najrazvijenijih zemalja Europske unije i svijeta, predsjednički položaj i obećanja vratit će se poput bumeranga. Stoga ni Tomislavu Karamarku neće biti lako što se odmah vidjelo u izbornoj večeri kada je umjesto pobjednice nepotrebno prvi održao govor.

Na suprotnoj su strani gotovo svi gubitnici. Prije svih SDP kao stranka koja će pod vodstvom Zorana Milanovića biti prva stranka u hrvatskoj demokraciji koja će u nepune tri godine izgubiti izbore na svim razinama. Nakon poraza na europskim izborima 2013. i 2014., gubitka vlasti u nizu jedinica lokalne i regionalne samouprave na čelu sa Zagrebom te vjerojatnog poraza na parlamentarnim izborima, dopusti li stranka ostanak na čelu ljudi odgovornih za takve rezultate, čeka je, unatoč tvrdokornosti hrvatskog stranačkog sustava, sudbina stranaka sličnog ideološkog profila u Mađarskoj, Sloveniji, Grčkoj i Španjolskoj. No, tko je takvom SDP-u alternativa na lijevu političkom spektru?

ORaH se također pokazao gubitnikom ovih izbora pogubivši se u podršci Ivi Josipoviću jer ga je značajan dio matičnog biračkog tijela doživio kao 'salonsku alternativu' u odnosu na 'uličnu alternativu' kakvu predstavljaju Živi zid i Ivan Vilibor Sinčić. Da se kojim slučajem kandidirala i Mirela Holy, postigla bi sigurno veoma dobar rezultat u prvom krugu, a u drugom bi ionako podržala Ivu Josipovića, baš onako kako je to 2009. učinila Vesna Pusić ni na koji način ne ometajući Josipovićev nastup. Sada kada Živi zid preuzima ORaH-ove postotke u ispitivanjima javnog mnijenja, Mirela Holy mora osmisliti strategiju koja će joj spriječiti scenarij koji je deklasirao Hrvatske laburiste, još jedne gubitnike svih izbora od lokalnih 2013. naovamo. I dok se Ivo Josipović priključuje svojim kolegama iz Slovenije i Srbije Danilu Türku i Borisu Tadiću, njegova politička karijera ne mora biti završena odluči li se na jedini mogući povratak – novu provjeru povjerenja među hrvatskim biračima. Pitanje je samo gdje i kada. Kolinda Grabar-Kitarović takvih dvojba neće imati najmanje pet godina. Ali jednu dvojbu odmah mora riješiti. Od prvog dana mandata ne smije štedjeti Vladu svoje uskoro bivše stranke. Da Karamarko ne postane njezin Milanović...