Pitanje je urgentno zbog ulaska Hrvatske u Europsku uniju, u kojoj ekološka politika ima determinirajući značaj, zbog korjenitih promjena koje proizlaze iz pojma održivog razvoja koji je UN prihvatio prije dva desetljeća i zbog dramatičnih opasnosti po sve vrijednosti ako vlast zadrži postojeći pristupu politici.

Već ta postojeća hladnoća prema okolišnim pitanjima nameće slutnju da bi se nakon 4. prosinca mogla nastaviti slična okolišna politika. Gospodarska katastrofa, gubici radnih mjesta, prezaduženost i javni rasap izazvan organiziranim kriminalom u vrhu same vlasti tome idu u prilog. Međutim, stvarni razlozi su u činjenici da zelene politike u Hrvatskoj dolaze kao pritisak civilne javnosti, odozdo, pa ih stranke prihvaćaju kao kozmetička sredstava, a ne temeljni pristup životu. Programi stranaka za koje istraživanja mnijenja pokazuju izborne izglede, imaju sasvim ograničen značaj za ovo pitanje jer se u pravilu doimaju kao popisi zavodničkih obećanja.

U programu HDZ-a zeleno se ističe na svakom koraku, ali kad se bolje pogleda, ono je prije svega nacionalno, potencijalno spušteno na razinu županija-državica, snažno određeno vrijednostima kulturne baštine i završno zalizano održivim razvitkom. Ukratko, može biti i sve i ništa. Osmogodišnja praksa nas nepomućeno uči da je sve to teški cinizam. S jedne strane HDZ je jurcao isključivo za europskim potvrdama, zanemarujući izgradnju sustava, a s druge strane, izručivao ga najsnažnijem utjecaju voluntarizma i korupcije koju je sam dobrim dijelom kontrolirao. 'Zelenost' HDZ-ove orijentacije možemo vjerno uočiti po najavi nastavka politike otpada, koja ništa nije riješila niti će, a koštala nas je k'o kajgana Sv. Petra, i pretvorila u balegare koji trebaju živjeti valjajući vlastiti izmet.

Program Kukuriku koalicije bavi se organizacijskim objedinjavanjem resora, povezivanjem s udrugama civilnog društva, i unošenjem okoliša 'kao središnje, prioritetne, razvojne i europske politike Hrvatske' te prilagođavanju hrvatskog gospodarstva konceptu 'Novoga zelenoga dogovora'. Znatan dio programa posvetili su kritici postojećeg stanja. Mirela Holy, koja se spominje kao moguća ministrica, ima biografske i političke predispozicije da gura u tom smjeru, ali to je samo dio priče.

Za laburiste je zaštita prirode i okoliša peta od 13 natuknica programa koji široko prilagođavaju privlačenju potencijalnih partnera unutar civilnog društva, a HSS-u okoliša sedma od deset stavki stranačkog programa. U njemu se govori o nekoliko praktičnih mjera – od monitoringa do gospodarskih projekata i održivih izvora energije. Vjerodostojnost HSS-a nam je poznata iz trenutne hrvatske politike, koju je Marijana Petir obilježila dosadnim priopćenjima o svojim posjetima svakom selu Banovine i Moslavine.

Programi sami po sebi, kažemo, imaju ograničenu ulogu u procjeni buduće politike, i treba ih korigirati za dosadašnju vjerodostojnost u provođenju politike. U tom pogledu, stranke aktualne vlasti nemaju veliku cijenu, a ni stranke Kukuriku koalicije ne ulijevaju preveliko povjerenje. U aktualnom mandati njihove su vlade na nižim razinama različito postupale. U Zagrebu je oko Varšavske SDP odigrao nečasnu ulogu. U Istri su se oko pitanja Brijuna-rivijere ponijeli korektno, oko pitanja Drave, kažu lokalni aktivisti, također relativno korektno, dok se u Dubrovniku i najjužnijoj županiji ne vidi razlika između koalicije SDP-HNS te HDZ-a sa satelitima.

Svemu gornjem, međutim, presudnu odrednicu daje položaj okoliša u državnom proračunu. On je zadnja rupa na svirali! U državnoj potrošnja u 2008. godini teškom 120 milijardi kuna, okoliš je bio daleko najmanja stavka, s jedva 0,3 posto budžeta. Ulaganje u zaštitu prirode i okoliša te je godine iznosilo 199 milijuna kuna, što je 8,5 puta manji iznos od onoga koji je preko isisavanja iz državnih poduzeća pripao Ministarstvu korupcije. Najmanja sljedeća stavka iza okoliša – kultura i šport – bila je pet puta bolja od okolišne. Sve to pokazuje da Hrvatsku u tom pogledu ne čekaju duboke i korjenite promjene, kakve jedino mogu pomoći Hrvatskoj. Na njih ćemo vjerojatno morati čekati godine, ako ne i desetljeća.