Zajednički nazivnik tih poteza je Rusija. Europske vlade više ne pripremaju obranu samo za mogućnost velikog konvencionalnog rata, nego i za puno nejasniju prijetnju – sabotaže, kibernetičke napade, upade dronova, napade na infrastrukturu i druge operacije kod kojih je teško brzo utvrditi tko stoji iza njih i predstavljaju li čin rata.

Pozornost je ovog tjedna izazvala Bjelorusija, najbliža ruska vojna saveznica, koja je od 15. do 18. rujna održala vježbe u blizini granica s Poljskom i Litvom. Dio manevara održan je u blizini Suwałkijskog koridora, oko 104 kilometra dugog područja uz poljsko-litavsku granicu koje predstavlja jedinu kopnenu vezu baltičkih država s ostatkom teritorija NATO-a. Bjelorusko ministarstvo obrane vježbe je opisalo kao obrambene, piše CNN.

Europa podiže razinu pripravnosti

Francuski predsjednik Emmanuel Macron okupio je vodeće političke predstavnike na povjerljivom sigurnosnom brifingu na kojem su sudjelovali čelnici francuskih vanjskih i unutarnjih obavještajnih službi.

Nakon sastanka izjavio je da se ruska hibridna prijetnja Europi i Francuskoj pojačala te je vladi naložio izradu plana zaštite kritične infrastrukture i posebno osjetljivih lokacija obrambene i tehnološke industrije od napada dronovima i kibernetičkih napada.

Poljski premijer Donald Tusk otišao je korak dalje. Pozivajući se na obavještajne procjene, upozorio je da bi Rusija u idućim mjesecima mogla izvesti napade dronovima ili projektilima na Poljsku i druge države koje podržavaju Ukrajinu, a zatim ih prikazati kao slučajne incidente.

'Postoji stvaran rizik da bi dronovi ili druge vrste projektila mogli ući na teritorij jedne ili više država na istočnom krilu, čak i prouzročiti štetu, dok bi službena verzija bila da je riječ o nesreći', rekao je Tusk. On smatra da je cilj takvog scenarija mogao bi biti testiranje spremnosti saveznika na zajednički odgovor i poticanje dvojbi oko toga bi li se u konkretnom slučaju aktivirao članak 5. Sjevernoatlantskog ugovora.

Članak 5. propisuje da se oružani napad na jednu članicu smatra napadom na sve, ali ne znači da svaka država automatski mora odgovoriti na jednak način. Svaka članica obvezna je pomoći napadnutoj državi mjerama koje smatra potrebnima, uključujući, prema potrebi, i uporabu oružane sile.

Nije riječ samo o vojsci

Promjena se vidi i daleko od vojnih baza. Britanska vlada poziva stanovništvo da se pripremi za mogućnost ozbiljnih poremećaja te među ostalim preporučuje stvaranje osnovnih zaliha hrane i pitke vode. Britanski načelnik Glavnog stožera, maršal zrakoplovstva Richard Knighton, trenutačnu sigurnosnu situaciju opisao je kao najopasniju u svojih 35 godina vojne službe.

U Njemačkoj se zdravstveni sustav priprema za scenarije masovnog priljeva ranjenika u slučaju većeg europskog sukoba. Njemačka vojska razmatra i ponovno aktiviranje dijelova medicinske infrastrukture iz hladnog rata, uključujući podzemnu bolnicu u Ulmu, građenu za funkcioniranje tijekom nuklearnog napada.

Švicarska, čija je neutralnost desetljećima bila jedan od temelja njezine sigurnosne politike, 18. rujna usvojila je novu nacionalnu sigurnosnu strategiju. Među prioritetima su veća otpornost države i društva, bolja sposobnost odgovora na krizne situacije te jačanje sposobnosti obrane od oružanog napada.

Sve to pokazuje da europske države obranu više ne promatraju samo kroz broj vojnika, tenkova i projektila.

Zašto je Suwałkijski koridor toliko važan

Suwałkijski koridor dugo se smatra jednom od geografski najosjetljivijih točaka NATO-a. Proteže se između ruske eksklave Kalinjingrada i Bjelorusije. S druge strane, preko tog područja Poljska je kopnenim putem povezana s Litvom, a time i s Latvijom i Estonijom.

U hipotetskom sukobu prekid te veze otežao bi kopneno dopremanje snaga i opreme baltičkim državama. Zato NATO ondje godinama održava vježbe i razvija planove obrane.

Za savez posebno težak ne bi nužno bio samo scenarij otvorenog napada velikih razmjera. Veći problem mogla bi predstavljati ograničena ili namjerno nejasna operacija – primjerice upad dronova, sabotaža infrastrukture ili manji vojni incident – kod koje bi trebalo brzo utvrditi što se dogodilo i kako odgovoriti.

Takve operacije često se opisuju kao djelovanje u 'sivoj zoni': dovoljno ozbiljno da nanese štetu ili stvori političku krizu, ali osmišljeno tako da oteža jasan i jedinstven odgovor.

Sabotaže, kibernetički napadi i atentati

Američko Ministarstvo pravosuđa prošlog je tjedna podiglo optužnice protiv pet osoba za koje tvrdi da su surađivale s ruskim obavještajnim službama u organiziranju napada i ubojstava u više država. Prema optužnici, mreža je pokušavala organizirati ciljana ubojstva te napade na civilnu i vojnu infrastrukturu u europskim zemljama koje podupiru Ukrajinu. Optužbe tek trebaju biti dokazane na sudu.

Europske zemlje već godinama prijavljuju kibernetičke napade, sabotaže, podmetanje požara, sumnjive letove dronova i druge incidente koje povezuju s Rusijom. Moskva odbacuje optužbe da vodi sustavnu kampanju protiv NATO-a.

Takve operacije za savez stvaraju poseban problem zato što ne izgledaju poput klasičnog početka rata. Granica između kriminala, sabotaže, špijunaže, hibridnog djelovanja i oružanog napada nije uvijek jasna.

NATO uči od Ukrajine

Rat u Ukrajini pokazao je i da otpornost države ne ovisi samo o vojsci. Električna mreža mora nastaviti raditi nakon napada. Bolnice moraju moći primiti velik broj ozlijeđenih. Komunikacijske mreže, opskrba vodom i hranom, promet i državne institucije moraju funkcionirati i kada su pod dugotrajnim pritiskom.

NATO je 15. rujna prvi put javno objavio ažurirane temeljne zahtjeve za otpornost država članica. Oni obuhvaćaju kontinuitet rada vlasti, stabilnu opskrbu energijom, hranom i vodom, zdravstveni sustav sposoban nositi se s masovnim brojem žrtava te otporne komunikacijske i prometne sustave.

Savez pritom izravno koristi iskustva Ukrajine. Ukrajinski predstavnici ovog su mjeseca NATO-u predstavili iskustva održavanja ključnih javnih službi tijekom dugotrajnih ruskih napada. Tako nakon više od četiri godine rata savez proučava i kako je Ukrajina uspjela održavati državu, energetiku, promet i zdravstveni sustav pod gotovo neprekidnim pritiskom.

Američki faktor

Iza europskog ubrzavanja obrambenih priprema tu je i pitanje buduće uloge SAD-a.

Trumpova administracija provodi reviziju američke vojne prisutnosti u Europi, a među mogućim opcijama spominjalo se i smanjenje broja američkih vojnika. Takva rasprava među europskim saveznicima povećava pritisak da razviju više vlastitih sposobnosti.

No iz Washingtona posljednjih tjedana stižu i drukčiji signali. Predsjednik Donald Trump 17. rujna objavio je da je postignut napredak prema uspostavi stalne baze američke kopnene vojske u Poljskoj. Američki vojnici ondje su zasad raspoređeni rotacijski, a konačna odluka o stalnoj bazi još nije donesena.

Krajem kolovoza direktor CIA-e John Ratcliffe otputovao je u Moskvu. Prema izvještajima više američkih medija, ondje je rusku stranu upozorio da ne napada članice NATO-a, posebno baltičke države. Trump je nakon toga umanjio značaj posjeta, nazvao ga rutinskim te rekao da ne vjeruje da će Rusija napasti teritorij NATO-a.

Ta kombinacija poruka pokazuje zašto se Europa pokušava pripremiti za različite scenarije, umjesto da računa samo na jedan oblik američkog odgovora.

Koliko je prijetnja neposredna?

To, međutim, ne znači da europske obavještajne službe smatraju da je veliki ruski napad na NATO neizbježan.

Među europskim sigurnosnim dužnosnicima postoje različite procjene. Dio njih upozorava da bi Moskva u idućim mjesecima mogla pokušati ozbiljnije testirati NATO provokacijama ili ograničenim napadom, a pojedini dužnosnici iz baltičkih država pozivaju na oprez s takvim zaključcima i upozoravaju da su ruske vojne sposobnosti i dalje angažirane u Ukrajini.

Ono oko čega postoji znatno širi konsenzus jest da je sigurnosno okruženje u Europi bitno drukčije nego prije ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine. Tri desetljeća nakon Hladnog rata mnoge europske države smanjivale su vojske, zalihe i sustave civilne zaštite računajući da je veliki međudržavni rat na kontinentu malo vjerojatan. Ta je pretpostavka nestala.

Zato se današnje pripreme ne svode samo na pitanje hoće li Rusija napasti neku članicu NATO-a. Europa se pokušava pripremiti za širi raspon prijetnji – od sabotaža i kibernetičkih napada do prekida opskrbe, udara na kritičnu infrastrukturu i, u najtežem scenariju, otvorenog vojnog sukoba.