Sanacija zakopanog otpada na lokaciji Bilajska 50 u Gospiću ne bi se, prema stručnom osvrtu izv. prof. dr. sc. Renata Šarca, trebala svesti na odabir jedne od četiri dosad javno predstavljene mogućnosti – prekrivanje, odlaganje cjelokupne količine na odlagalište opasnog otpada, spaljivanje ili solidifikaciju.

Stručni osvrt naručio je SDP, koji ga je u ponedjeljak predstavio na konferenciji za novinare saborskog zastupnika i bivšeg ministra zaštite okoliša Mihaela Zmajlovića.

Šarc, izvanredni profesor i zamjenik voditelja Katedre za tehnologiju obrade i gospodarenje otpadom na austrijskom Montanuniversitätu Leoben, smatra da je ključ problema u tome što približno 33.000 tona zakopanog otpada nije homogena masa.

Prema podacima iz nalaza Geotehničkog fakulteta na koje se poziva, u nekim sortiranim uzorcima plastika čini oko 56 posto, odnosno čak 80 posto, dok u drugima prevladavaju građevinske i mineralne frakcije. U pojedinim uzorcima izmjerene su i donje ogrjevne vrijednosti veće od 20 MJ/kg, odnosno do 25,7 MJ/kg.

‘Ne treba tražiti jednu tehnologiju za 33.000 tona otpada’, zaključuje Šarc. Po njegovu mišljenju, najprije treba zaustaviti daljnje ispiranje onečišćenja, ukloniti njegov izvor, razdvojiti otpad na tehnički definirane frakcije i svaku poslati na obradu primjerenu njezinim stvarnim svojstvima.

PFAS u podzemnoj vodi dodatni razlog za hitnu reakciju

Posebno upozorava na nalaze PFAS spojeva u podzemnoj vodi nizvodno od lokacije. U dopuni vještačenja, navodi Šarc, zaključeno je da rezultati snažno upućuju na lokalni utjecaj odlagališta na kvalitetu podzemnih voda.

Zbog toga smatra da samo prekrivanje lokacije nije dovoljno kao trajno rješenje.

Vodonepropusni pokrov ili foliju, kaže, trebalo bi postaviti odmah kako bi se smanjio prodor oborinske vode, nastanak procjednih voda i daljnje širenje onečišćivala. No takvo prekrivanje ne uklanja otpad niti postojeći izvor onečišćenja, pa bi trebalo biti tek privremena mjera.

Zašto odbacuje odlaganje svih 33.000 tona

Druga razmatrana mogućnost jest prijevoz cjelokupnog otpada na odlagalište opasnog otpada.

Šarc je ocjenjuje stručno neopravdanom i, u predloženom obliku, pravno neizvedivom za ukupnu količinu. Objašnjava da činjenica da je neki otpad klasificiran kao opasan ne znači automatski da zadovoljava uvjete za prihvat na odlagalištu opasnog otpada.

Problem su, među ostalim, veliki udjeli plastike i visoka ogrjevna vrijednost dijela materijala.

Kao primjer navodi stroge kriterije koji se primjenjuju u Njemačkoj i Austriji, gdje se visokokalorični neobrađeni otpad ne može jednostavno odložiti ako ne zadovoljava propisane parametre. Prema njegovoj analizi, dio otpada iz Gospića s ogrjevnim vrijednostima iznad 20 do 25 MJ/kg s takvim je pristupom teško spojiv.

Spaljivanje svega moglo bi biti iznimno skupo

Treća mogućnost je spaljivanje kompletne količine.

Šarc smatra da termička obrada ima smisla za izdvojenu visokokaloričnu plastičnu i drugu organsku frakciju, osobito ako je opterećena relevantnim količinama PFAS-a ili drugih postojanih onečišćivala.

No spaljivati zemlju, građevinski i mineralni materijal zajedno s plastikom smatra neracionalnim.

Time bi se, navodi, povećali troškovi prijevoza i obrade, nepotrebno zauzimali ograničeni kapaciteti postrojenja za opasni otpad te stvarale dodatne količine ostataka nakon spaljivanja.

U osvrtu navodi i javno prezentiranu procjenu troška od 100 do 125 milijuna eura za spaljivanje svih 33.000 tona, ali upozorava da javnosti nisu predstavljene detaljne pretpostavke te kalkulacije.

Zato predlaže tržišno ispitivanje i pribavljanje indikativnih ponuda europskih postrojenja – ali tek za stvarno izdvojenu i analiziranu gorivu frakciju.

Ni cementiranje cijele mase nije rješenje

Četvrta opcija, solidifikacija, prema Šarcu može imati smisla za pojedine mineralne ili zemljane frakcije ako se prethodno dokaže da se na taj način dugoročno smanjuje mobilnost onečišćivala.

No solidifikaciju kompletne heterogene mase, uključujući velike količine plastike, smatra neopravdanom.

Posebno upozorava da se miješanjem otpada s cementom ili drugim materijalom ne smije samo razrijediti koncentracija onečišćujućih tvari kako bi se zadovoljili kriteriji za odlaganje. Razlikovati treba stvarnu stabilizaciju otpada od pukog razrjeđivanja.

Predlaže iskopavanje, sortiranje pa različitu obradu

Umjesto jedne tehnologije za sve, Šarc predlaže integrirani model sanacije.

Prvi korak bilo bi hitno prekrivanje lokacije kako bi se zaustavilo daljnje ispiranje. Istodobno bi trebalo urediti vodonepropusnu radnu površinu i privremenu halu za obradu otpada.

Slijedio bi selektivni iskop te mehaničko razvrstavanje otpada pomoću sita, zračne separacije i druge mobilne ili polumobilne opreme.

Time bi se otpad podijelio na nekoliko glavnih tokova: visokokaloričnu plastičnu i organsku frakciju, mineralni i inertni materijal te druge posebne vrste otpada.

Tek nakon toga svaka bi se skupina zasebno analizirala i slala na odgovarajuću konačnu obradu – spaljivanje, odlaganje, stabilizaciju ili drugi postupak, ovisno o utvrđenim svojstvima.

Po završetku radova trebalo bi provjeriti stanje tla i podzemnih voda, a lokaciju potom sanirati, nivelirati i ozeleniti.

‘Samo uklanjanje izvora onečišćenja predstavlja dugoročno održivo rješenje lokacije’, jedan je od pet ključnih zaključaka Šarčeva stručnog osvrta.