ENGLEZ IZ ZAGORJA:

Šteta, Hrvatska je tako lijepa zemlja, a Hrvati tako antiintelektualna nacija

andy tomlinson

andy tomlinson

Izvor: tportal.hr / Autor: Krešimir Dujmović

Je li itko ikada stao u Konjščini? Ono, ne baš... Zagorje je izvan mentalne mape većine domaćih, no nekima predstavlja jedno od četiri svjetska čuda. Točnije, jednom čovjeku. Britanac Andy ne samo da je stao, nego je i prepustio ostatak svog života zelenim bregima i štruklama u nevjerojatnoj migrantskoj odluci, ali to je učinio uz glasan komentar. Hrvatska je, kaže, antiintelektualni i materijalistički geto s jednim jedinim izdankom mudrosti – u se, na se i poda se

Doseliti se iz Velike Britanije u Zagorje nakon što si obišao pola svijeta, zvuči otprilike isto kao da se ja sad odlučim preseliti u mongolske stepe, iako bi bilo daleko manje senzacionalno za mongolske medije. Andy Tomlinson je učinio upravo to. Nacrtao se u Zagrebu krajem devedesetih, izguštao ga par godina, skužio da hrvatska metropola postaje sve gora i sredio si vikendicu u Orašju Gornjem. Ubrzo potom kupio si je i stan u Konjščini. Čovjek je u rekordnom roku razvio fetišističku ljubav prema strmim bregima, zelenilu i činjenici da ga lokalno stanovništvo ne gnjavi previše: 'Nekada sam volio Zagreb, sada ga mrzim. Bilo mi je izuzetno što možeš vidjeti Medvednicu s tramvajske stanice u Držićevoj, što ima tramvaje, što su imena ulica napisana u slatkom fontu, što je imao rupe u nogostupu... a onda je došao Bandić i počeo graditi kao lud. Sada Zagreb hoće postati Frankfurt i ne sviđa mi se.'

Andy je u međuvremenu upoznao svoju ljepšu hrvatsku polovicu, kupio si je auto i počeo istraživati okolicu glavnog grada. Instant ljubav – Zagorje: 'Bio sam svugdje i samo su me četiri mjesta oduševila svojom izvanrednom ljepotom. Pustinja Red Rocks u Utahu, pustinja Namib u Africi, područje Mooreland u Velikoj Britaniji i Zagorje u Hrvatskoj. Imam šest kilometara vožnje od vikendice u dolini Orješje Gornje do Konjščine i to mi predstavlja jednu od najljepših vožnja u životu. Usporedivo s vožnjom 'chicken' autobusom u Guatemali.' Zagorje je totalno zamantalo Britanca, užasno mu je egzotično i nakon nekoliko godina što u njemu živi, a kako se čini, tamo će i ostati do uspona na vječne brege.

Nećemo se muljati, u Zagorju se ne zbiva bogznašto, ali Andyju je to gigantski plus. Nekadašnji računalni programer, danas stručnjak za engleski jezik, prevoditelj, lektor mnogih naših udžbenika za engleski, voditelj radionica za učitelje engleskog, poluprofesionalni glumac i saksofonist, pripada karakternoj klasi zadubljenih usamljenika i intelektualno aktivnih promatrača. Skroz mu paše da ga lokalci više manje ostavljaju na miru, a i što bi mu rekli kad je u Zagorju engleski popularan kao i vegetarijanski meni. Čovjek je, naime, uz sav svoj egzotični pedigre i nemesojed, što je u 'izasljemenskom' kraju začudan prehrambeni koncept.

Ništa od toga ne muči Andyja. Njegov jauk i lelek nad Hrvatskom tiču se moždanih vijuga i nisu regionalno uvjetovani. Ukratko, Hrvati su žešći materijalisti s deficitom intelektualnih sklonosti: 'Vi ste epikurejci, jedino do čega vam je stalo su gušti – dobra hrana, dobro vino, dobri prijatelji. U se, na se i poda se. Ne postoji nešto više od toga. Hrvatska nije mjesto gdje ljudi upotrebljavaju svoj um. Vrlo ste antiintelektualna zemlja. Što ne znači da niste obdareni potencijalom, samo ga ne koristite.' Baca Andy nekoliko paralela s Britancima: 'Mislim da je najgora kvaliteta Britanaca sebičnost, a najgora hrvatska nepromišljenost. Hrvati se ne bave samopromocijom kao Britanci, ali nisu ni obazrivi kao oni. Kod vas postoji ozbiljni nedostatak poštovanja jednih za druge. Ne uzimate u obzir potrebe drugih oko sebe, jednostavno radite što vam je volja, svaki za sebe. Zapravo, ono što najviše volim kod vas je što me puštate na miru.'

Hrvatska je formalno država, ali nema društvo. Margaret Thatcher je jednom rekla da društvo ne postoji, prisjeća se Andy i dodaje da je to zapravo trebala reći u Hrvatskoj. To je zemlja od 4,5 milijuna individualaca, nastavlja, koji nemaju nikakav zajednički 'korporativni' identitet. Nemamo izražen osjećaj da smo svi u istim govnima, koji je, priča Englez, vrlo jak u Velikoj Britaniji. Nemamo ni ideju da je smisao života ostvarenje i razvijanje vlastitih potencijala. U Hrvatskoj se stvari svode na osiguravanje dovoljno novca za ugodan život.

Obrazovanje nam šteka u skladu s gore navedenim. Andy je kao učitelj besramno kritičan prema hrvatskom sustavu za stjecanje znanja: 'Ako me pitaš što bih prvo promijenio kod vas - odbacio bih učenje bazirano na podacima i fokus stavio na učenje kojim se razvijaju vještine.' Plus, Andy se pita zašto smo tako stravično osjetljivi na kritiku: 'Kritika bi vam koristila. Morate odustati od ideje da su oni koji vam je upućuju vaši neprijatelji. U anglofonoj kulturi postoji termin 'tough love'. To je novo ime za konstruktivnu kritiku koja je nasušno potrebna ako želite napraviti bilo kakav pomak. Naprotiv, ovdje se bilo kakva želja pojedinca za promjenom u okolini shvaća kao želja za osobnim probitkom.'

Bingo. Svehrvatski cinizam gdje jedina stvar vrijedna činjenja, stvar koja pridonosi vlastitom materijalnom blagostanju, nikako ne rezonira s Andyjevim shvaćanjem ljudske prirode. Ništa čudno da u Hrvata nitko nikome ne vjeruje i da smo nesposobni povezati se po linijama koje nadilaze vlastito stanje u frižideru i na bankovnom računu. Osjećaj kolektivne odgovornosti i odgovornosti za kolektiv spada pod definiciju rijetkih bolesti: 'U Hrvatskoj vrijedi sljedeći obrazac – ako postoji problem, nađi način kako da ga zaobiđeš. U anglofonim kulturama je nešto drugačiji – ako postoji problem, onda ga riješi. Prva stvar koju si dužan ovdje napraviti kada naiđe problem, jest dokazati da to nije tvoja krivica. Hrvati općenito ne vole odgovornost i konstantno je pokušavate mimoići. Evo primjer, dogodila se greška kad su mi izdavali osobnu iskaznicu. Umjesto mojeg potpisa, napisali su moje ime i prezime velikim štampanim slovima. Objasnio sam im da to nije moj potpis i očekivao da će mi izdati novu. Prvi odgovor koji sam dobio bio je da to nije njihova greška. Drugi, da to nije uopće važno i da se ništa ne brinem.'

Hrvatska je prisilila Britanca da postane guru strpljivosti. Frustriran načinom na koji se kod nas stvari rade, odnosno, ne rade, čovjek je bio prisiljen staviti pozamašan broj fenomena na 'ignore' i otkrio je da nakon godina stresnog života i visokog tlaka, već neko vrijeme bilježi isključivo nizak. Možda nije toliko očito iz dosad napisanog, ali Andy voli Hrvatsku do suza. Na tren se rasplakao pričajući o tome kako vidi našu budućnost. A vidi je pogubljenu: 'Volim ovu zemlju iako većina ljudi to nikada neće shvatiti jer sam prema njoj kritičan. Neće shvatiti da je to ljubav. Veći sam hrvatski patriot od većine onih koji se busaju u prsa uz himnu i govore da vole Hrvatsku, ali zapravo vole sebe. Htio bih vidjeti siromašne i pametne mlade ljude kako se smisleno obrazuju, umjesto da se tove besmislenim činjenicama. I mrzim što zemlju polako kupuju bogati stranci koji ničim ne pridonose. U Hrvatsku investiram svoje znanje, svoje vještine, svoju pažnju. Nisam tu da zaradim novac, imam taman dovoljno da preživim, ali ova je zemlja zastrašujuće krivo vođena i s kulturom koja je tako duboko otporna na promjenu da ne vidim svjetlu budućnost. Kapitalizam koji ste instantno i divlje prigrilili u devedesetima, bez da se bili mentalno spremni za njega, na kraju će vas razbiti u komadiće.'

Andyjeva ljubav prema Hrvatskoj je bolna, razočaravajuća i utoliko dublja da mi je skroz jasno zašto se fokusirao na zelene brežuljke i žuto osunčana polja Zagorja. Kaže, u Engleskoj je dnevno svjetlo neusporedivo lošije. Što nam to vrijedi kad smo u glavama priključeni na štedne žarulje.

Pratite nas na društvenim mrežama:

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!