KOMENTAR MARINKA ČULIĆA

Štambukov rukoljub islamističkim radikalima

16.09.2009 u 12:59

Bionic
Reading

Kada čovjek čuje izjave koje posljednjih tjedana frcaju iz vrhova ovdašnje Katoličke crkve, mora mijenjati jedno uvriježeno mišljenje, koliko god ono izgledalo solidno utemeljeno. Dosad se činilo da je glavni problem te Crkve ostrašćeni ideološki radikalizam, što je teška bolest, no puno je i primjera da se dade izliječiti. E, ali onda vidiš da ima nešto puno, puno ozbiljnije, to je Crkvina nesposobnost da se pogleda u ogledalo i razborito prosudi o svome ponašanju. A za to lijeka jednostavno nema

Jasno, to Crkva ne želi priznati ni sebi ni drugima, nego uvijek nađe neku bezbožnu ovcu koja joj je utekla iz stada i proklinje je za sve i sva, najviše za ružnu sliku o sebi. No, štono reče kralj cinika Winston Churchill: 'Mogu se ja, draga gospođo, naroljati koliko hoćete, ali sutra, najkasnije prekosutra, bit ću trijezan, a vi ćete ostati ružni do kraja života, koliko god se ljutili na mene.' Pogledajmo kako je to izgledalo na primjeru Mesićevog traženja da se maknu križevi iz javnih ustanova.

On je u tome ostao praktički usamljen, čak i njegovi prirodni saveznici nisu ga branili od otrovnih ugriza Miklenića i ostalih, ili su to radili bez entuzijazma i preko volje. Umjesto da crkveni jurišnici iz toga izvuku zaključak da je Mesić neutraliziran i da nema potrebe za novim nasrtajima, oni su mu se htjeli osvetiti, takoreći dokrajčiti ga. I onda su, nesposobni da kontroliraju pjenu na ustima, izlajali toliko toga da je sada valjda svakome sa zrnom soli u glavi bistro koliko je Mesić bio u pravu.

Biskup se ogriješio o hrvatski Ustav

Šeik Nasrallah, vođa šijitske militantne grupe Hezbollah u Libanonu, dobro bi se razumio s biskupom Štambukom

Jasno, mislimo na nedavni ispad biskupa Slobodana Štambuka u Udbini, gdje je borbeno izjavio da bi bilo 'normalno' da budući hrvatski predsjednik bude katolik te da je tolerancija koja se traži prema ljudima drugih vjeroispovijesti ili ateistima 'samoubojstvo dostojanstva' hrvatskog naroda. Gospode na visinama, može li itko tako brutalno otvoreno razgolititi svoju religioznu zatucanost i izdati univerzalizam Katoličke crkve?! Naravno da su srčani, ali, žalibože, opet sasvim rijetki kritičari s pravom napali biskupa da je to diskriminacija pripadnika drugih vjera na ovom prostoru: pravoslavnih vjernika, muslimana, Židova...

Zapravo su trebali biti još srčaniji i optužiti ga da im i prijeti. To, doduše, samo neizravno proizlazi iz Štambukovih riječi, ali zato sasvim izravno iz izgleda nove udbinske crkve pred kojom je govorio. Ona je, naime, kao što se zna, prema istoku stilizirana kao ratna utvrda, a glavni križ joj je pljunuta kopija Thompsonovog mača kojim ovaj vitla na svojim koncertima. Osim toga, kritičarima propovijedi ove propovijedi u Udbini promaklo je još nešto. Hvarsko-bračko-viški biskup jest povrijedio pripadnike drugih vjera, odričući im Ustavom zajamčeno pravo da biraju i budu birani, ali ima tu još nešto. Jednako loše ili i gore.

Štambuk traži ono što je Papa osudio

On se istodobno, kojeg li paradoksa, i ne znajući do crne zemlje naklonio ekstremnim teokratskim zastranjivanjima kojih danas ima i među pravoslavnima i među Židovima, ali ipak najviše među muslimanima. Ono što Štambuk traži za Crkvu u Hrvatskoj zapravo je već realizirano u velikom broju muslimanskih zemalja. Ondje je, poslije propasti postkolonijalnih sekularnih despocija, vjera postala toliko dominantna i isključiva da ne samo da se podrazumijeva da su šefovi država muslimani, nego su, kao u Saudijskoj Arabiji, sve druge vjere izrijekom zabranjene, čak i islamska ako pripada suparničkoj religijskoj frakciji.

I što ćemo sada? Štambuk se, vidimo, približio najluđim krajnostima inače zazornog mu islama, a na drugu stranu svrstao se sav moderan svijet, uključujući i značajan broj muslimana koji osuđuju ta zastranjivanja. Koncem prošle godine, to je učinio i papa Benedikt XVI, apostrofirajući posebno Libanon, koji je dugo važio kao rajska oaza međuvjerske tolerancije. Zbog novih napetosti posljednjih godina, pretežno uvezenih izvana, ondje danas stradava veliki broj ljudi, među njima posebno kršćana. Papa, razumije se, s pravom to osuđuje, ali je Štambukov udbinski govor taj prosvjed učinio upravo smiješnim, zapravo grotesknim.

Kakva god bila trenutna situacija u Libanonu, ondje i danas vrijedi desetljećima zacementirana zakonska odredba koja bi morala posramiti Štambuka, iako čisto sumnjam. Po njoj šef države obavezno mora doći iz reda kršćanskih Maronita, bliskih Katoličkoj crkvi (iako ih je, zajedno s ostalim kršćanskim sljedbama, jedva tridesetak posto), predsjednik vlade iz reda muslimanskih sunita, a predsjednik parlamenta iz reda muslimanskih šijita. Ispada, dakle, da bi Štambuk htio vidjeti Hrvatsku kao 'islamskiju' nego što su neke islamske zemlje (uz Libanon, tu su i Turska, Egipat, Tunis...).

Što da mu onda čovjek drugo poželi nego ono što on implicitno želi i ovdašnjim pravoslavcima, muslimanima, Židovima: otiđi, brate, otiđi u neku zemlju 'čistog islama' (Saudijska Arabija, Iran, Sudan)! Nemirna duša napokon će ti doći na svoje jer su ondje tvoji ideali potpuno ostvareni. Osim toga, neće te više gnjaviti ovdašnji kritičari, a bogami nećeš ni ti njima nedostajati.