Kako to obično biva u turizmu, kada pada - krivi su svi, a kada raste - zaslužna je jedino vlast. Tako se i ministar Darko Lorencin i gradonačelnik Ivo Baldasar ovih dana busaju u poduzetna prsa i hvalisaju spektakularnim rezultatima dalmatinske metropole, premda im se ruku na srce može priznati da su samo odradili dosadni, tehnički dio. Baldasar će se pobrinuti da se ulice pometu i da po njima patrolira dovoljan broj redara, policajaca i liječnika, dok će Lorencin iz svoje tradicionalno zbunjene poze promrmljati nešto o 'destinacijskom menadžmentu', 'produljenju sezone' ili 'promociji na važnim emitivnim tržištima' - uglavnom, hrpu frazetina koje slušamo valjda otkad je prije dva desetljeća ustrojeno njegovo ministarstvo.

Istina je, naime, nešto prozaičnija: turizam se Splitu dogodio slučajno. Baš slučajno.

Pomalo je neobično iz grada koji obično emitira loše ili bizarne vijesti čuti barem jednu optimističnu poput ove: već godinama nije prošao dan a da nismo slušali o sumornoj rekordnoj nezaposlenosti i ekonomskoj kataklizmi nekad prosperitetne sredine, o Željku Kerumu i Luki Podrugu, o gradonačelnikovim gafovima i najobičnijoj komunalnoj kaubojštini lokalnih poduzetnika. Grozne priče sustižu jedna drugu i čovjeku nekad dođe milo Splićana, koji, gotovo histerični kakvi već jesu, sve to dignu na još veći potenciju tako da i sami stvore dojam da zbilja žive u 'gradu-slučaju'.

A ne žive: razlika je jedino u magičnoj privlačnosti ovog čudesnog grada, u kojemu sve izgleda i zvuči zanimljivo. Poput onog nesretnog Keruma, nalik pojavama kakve smo mogli gledati diljem Hrvatske, i prije i poslije tog jednog sirovog mandata. Samo što neotesani šerifi više nikoga ne zanimaju. Nije više đir.

Uglavnom, Splićani su se posljednjih godina bacili u turizam: valjda nema obitelji koja na neki način ne pokušava oploditi činjenicu da su gradske plaže dulje od cijele slovenske obale, da su rimske ruševine bolje očuvane nego u samom Rimu i da su im nebesa podarila bogovsku klimu i okruženje. Događa se ovdje 'turizam odozdo', gdje postoji dovoljno ekonomskog potencijala za ostvariti bilo kakvu ideju - ali opet korporativni način razmišljanja nije potpuno preuzeo maha i uspije se pronaći kakva niša da i obični mali čovjek okrene koju kunu. Na vlastitom apartmanu, obiteljskom fast foodu i suvenirnici ili sitnom poduzetničkom pothvatu poput organiziranja izleta, iznajmljivanja bicikla ili održavanja malih partyja.

Jer, svega se u Splitu posljednjih ljeta može pronaći. I za godinu ili dvije rezultat se već može predvidjeti - najveći grad na istočnoj obali Jadrana jednostavno će morati preuzeti primat, morat će diktirati ritam kompletnom hrvatskom turizmu i izaći iz svog udobnog 'neda mi se' okvira. Ako igdje na hrvatskoj obali postoji potencijal, kapacitet i infrastruktura za velike stvari, onda je to baš na ovom njenom kutku.

Shvatili su to organizatori 'Ultra Europe' festivala, koji su valjda božjom providnošću - a prije će biti dobrim poduzetničkim instinktom - odabrali baš ovaj grad za svoju europsku bazu u idućih pet godina. Ne treba previše lamentirati o ekonomskim učincima manifestacije: dovoljno je ovih dana samo prošetati prekrcanim splitskim ulicama za shvatiti kako izgleda ozbiljan turizam, kakav učinak na lokalno gospodarstvo ima izmjena preko 120 tisuća gostiju u samo tri dana i koliko će od nje gotovo svi zaraditi, direktno ili indirektno. Za grintave Splićane ovo zbilja jest svojevrsan fenomen: u nekoliko dana tutnjave, gužve i kaosa ama baš nitko se neće žaliti na buku ili nered. Jedni jer su se ionako evakuirali iz stanova i ustupili svoje postelje turistima, drugi jer će nešto ušićariti 'na crno ili na bijelo', a treći jer su shvatili da grad od nečega ipak mora živjeti.

A kad je već tako, onda neka smo barem najveći i najbolji u ovom dijelu Europe.

Turizam se, kazali smo, Splitu dogodio slučajno: kao što su mu (slovenski!) vlasnici 'Ultra' licence dali neviđeni poguranac, tako su i sami turisti počeli spontano otkrivati jedinstvenu destinaciju i polako se stapati s domaćinima, u gradu koji je ipak prevelik da bi ga horde stranaca tako lako progutale i preobrazile. Škverani, domaćice, inženjeri i bauštelci, danas mahom nezaposleni - svi su oni najednom postali graditelji novog oblika turizma, rođenog u kaosu neimaštine, besperspektivnosti i kliničke smrti lokalnog gospodarstva. Proces se definitivno nije dogodio zahvaljujući promišljenoj strategiji i viziji države, a bogme ni lokalnih vlasti. Prije se može kazati - usprkos njima.

Jer, da nije tako, zar bi se jedina pristojna cesta koja spaja ovaj grad s autoputom gradila punih 25 godina? Zar bi ministar prometa zbilja bio toliko neinformiran da ne zna kako je baš on nadležan za pristup trajektnoj luci, trećoj najvećoj na Mediteranu, kojoj se prilazi uskom uličicom karakteristika kaldrme, začepljenom i kaotičnom?

Zar bi pet zadnjih ministara turizma godinama tupilo o planovima za gradnju kongresnog centra, bez da se projekt u međuvremenu makao i za milimetar prema naprijed? Zar bi Darko Lorencin zbilja dao veću državnu potporu akrobatskom natjecanju aviona u rodnoj Istri, nego najvećem festivalu u ovom dijelu Europe, bez kojega se vjerojatno ne bi mogao hvaliti ni onim mršavim postocima rasta broja noćenja u cijeloj državi?

Na koncu, da je zbilja velike brige za splitski turizam - zar bi grad danas doista imao samo jadnih 2.100 hotelskih postelja, navlaš jednako kao davne 1920. godine? Ne, prije će biti da se eksplozija zbilja dogodila i događa slučajno, spontano.
I možda je bolje da je tako: ne dirajte ništa, da ne biste pokvarili. Baš u Splitu su se bezbroj puta iz bijede, siromaštva, izoliranosti i inata izrodile kreativne, velike stvari. Možda tako bude i s turizmom, državi usprkos.