Poznavao sam Savku i bio sam njezinim najbližim suradnikom u njezinom dozrijevanju za vodeće i povijesno mjesto u hrvatskoj politici u drugoj polovici 20. stoljeća. Ona je bila predsjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, a ja direktor Vjesnika, jedan od potpredsjednika u Saboru i predsjednik Međunarodne komisije CK SKH.

Odmah moram reći, nasuprot reagiranjima mnogih u povodu njezine smrti, da Savkino djelo nije samo ono što je bilo u hrvatskoj politici, da ona nije samo 'ruža Hrvatske' i vođa Hrvatskog proljeća, sna koji je jučer usnula, već da je ona mnogo više i da je važna za nas i danas i sutra.

Savka, u prvom redu, nastavlja najsjajniju tradiciju hrvatske politike, od stvaranja moderne hrvatske nacije u vrijeme Gaja i Starčevića, preko Stjepana Radića, do Hebranga. Ona se borila za hrvatsku poziciju u Jugoslaviji, za razvoj hrvatskog nacionalnog identiteta i ostvarenje starih ideja hrvatske državnosti, ali ne na idejama nacionalne isključivosti, već kroz demokraciju, toleranciju, otvorenom raspravom i borbom za visoki životni standard građana Hrvatske.

Savka ima odlike političara koji zna što treba činiti u svom vremenu i u danim, ne baš blistavim okolnostima života u Titovoj Jugoslaviji. Na funkciji predsjednika CK ona je rušila stare ideje političkog monopola i isključivosti. Bila je nositeljica ideja demokratskog pluralizma i tolerancije u tadašnjem jednopartijskom sustavu.

Savka je ponovno probudila Hrvatsku. Ona je smatrala da nitko ne treba biti potisnut u stranu, da nitko ne smije biti promatrač sa strane kad se radi o interesima Hrvatske te da su Hrvatskoj potrebite najbolje snage, i to ne samo među društvenom elitom.

Promatrao sam je, posebice u borbi koju je vodila protiv svemoći Aleksandra Rankovića i političke policije 1969. Dok se za Tita i politički vrh Jugoslavije radilo o tome da se umanji monopol koji im se nije sviđao, Savka je u Hrvatskoj postavila jedan viši cilj – završiti Drugi svjetski rat za žive, uništiti 850 tisuća dosjea političkih neistomišljenika i protivnika u ratu. Smatrala je da je došlo vrijeme da svi, osobito mladi, moraju imati iste mogućnosti i da se ocjenjuju po znanju, po sposobnostima, a ne po političkoj podobnosti.

Zahvaljujući gospodarskoj reformi iz 1965. hrvatsko gospodarstvo tada je najbrže napredovalo. Bilježio se visoki životni standard, građani se postali vlasnici kuća, vikendica, stanova, postojala je velika socijalna sigurnost, no ono što je bitno – zabranjeno je svako tlačenje funkcijom. Radnici su tada govorili da im je radost doći na posao, siromašni su imali širok pristup sveučilišnom obrazovanju, a što je najvažnije, nije bilo korupcije, posebice u vrhovima hrvatske politike.

U Savkino vrijeme Hrvatska je prvi put u svojoj povijesti imala i značajan udio u međunarodnoj politici. Ona je utjecala na postavljanje vodećih ljudi u diplomaciji, ali i na definiranje politike koja se direktno odnosila na Hrvatsku. To je bila linija mediteranske orijentacije Hrvatske, u kojoj je razvijeno jadransko gospodarstvo u zagrljaj primala i srednja Europa, u koju se Hrvatska uključivala.

Savka je razvila i jednu posebnu liniju – povezivanje hrvatskog antifašizma sa suvremenom borbom protiv totalitarizma. Hrvatska je tada bila na fronti svijeta protiv totalitarizma, a nakon okupacije Čehoslovačke i Praškog proljeća 1968. Hrvatska je preuzela barjak borbe protiv boljševizma. Danas s punim pravom možemo reći – da nije srušeno Hrvatsko proljeće, raspad Jugoslavije ne bi se odvijao u krvi, Hrvatska ne bi bila opljačkana, a narod bačen u siromaštvo.

Godine progona Savka je podnijela dostojanstveno i hrabro, oduzeta joj je profesija, a time i smisao postojanja. Vodeća politika je tada imala jednu misao, a to je – osuditi proljećare na pasivan život, ako ih ne bi zatvarali. A tada je palo oko 100 godina zatvorskih kazni za političke delikte i bilo smijenjeno oko 4000 raznih rukovoditelja, zbog čega je pola članstva Saveza komunista napustilo Partiju. No treba reći da niti Savka, niti jedan vodeći proljećar, nisu podlegli mržnji i revanšizmu.

Politika Savke i Hrvatskog proljeća pripremila je Hrvatsku da uspješno dočeka kraj hladnog rata, pad boljševizma i raspad Jugoslavije, i zato možemo reći da nam je Savka ostavila čestitost u politici, da ćemo je trebati proučavati i unijeti u suvremenu političku praksu.