Globalno zatopljenje jedna je od onih tema koja je veoma daleko od globalnog konsenzusa. Shodno tome, prijedlozi za njeno rješavanje bilježe iznimnu raznolikost. Američki ekonomisti Gernot Wagner i Martin L. Weitzman u magazinu Foreign Policy tako su nedavno predložili ponešto radikalnije rješenje u borbi protiv globalnog zatopljenja i redukciji emisije ugljičnih plinova. Radi se o geoinženjeringu koji bi se, u najkraćem, mogao opisati kao stvaranje umjetnog štita protiv Sunčevog zračenja ubrizgavanjem čestica u gornje slojeve Zemljine atmosfere
Naime, na globalnoj sceni teško je uočiti ikakav bitniji i konkretniji pomak prema smanjenju ispuštanja ugljičnih plinova i teško je očekivati da će jedna zemlja, u trenutnoj globalnoj političkoj klimi, samostalno krenuti u značajniju redukciju znajući da su vjerojatnosti da druge slijede njen primjer veoma mršave. Upravo zato se geoinženjering čini zanimljivom opcijom, jer je mnogo jeftiniji od standardne metode kontrole emisije plinova i zato što se može izvoditi bez međunarodnog konsenzusa.
Autori navode i top listu zemalja u emisiji ugljičnih plinova koju predvode Amerikanci. Prosječni Amerikanac godišnje proizvode oko 20 tona ugljičnog dioksida, što je dvostruko više na odnosu na europski prosjek. Unutar tih 20 tona godišnje, čak pet otpada na vožnju prosječnim automobilom, dok primjerice povratni let avionom preko SAD-a dodaje jednu tonu po putniku.
Jedna od spektakularnijih metoda geoinženjeringa, ubrizgavanje reflektirajućih čestica u gornje slojeve atmosfere čime bi se stvorio umjetni štit od Sunčevih zraka je, uvjeravaju autori, ekonomski održivija od svih aktualnih metoda borbe protiv globalnog zatopljenja.
No geoinžinjenring ima nekoliko veoma upitnih nuspojava, a i smješta se na etički nestabilnom terenu. Do koje mjere je uopće moguće 'igrati se Boga s klimom' i mijenjati sastav Zemljine atmosfere bez ispitivanja svih mogućih posljedica? Zatim, geoinženjering bi mogao utjecati na snižavanje temperature, no ne bi utjecao na druge procese uzrokovane globalnim zatopljenjem, kao što je acidifikacija oceana koja sve više prijeti ravnoteži morskog svijeta. Na temelju prijašnjih vulkanskih erupcija koje su zatim utjecale na pad temperature i na ostale klimatske promjene, znanstvenici su izradili relativno precizne modele, čija je praktičnost još itekako upitna.
No usprkos nizu nedorečenosti i riskantnoj prirodi samog pothvata, autori smatraju da se geoinžinjering treba što prije uvrstiti u listu oruđa borbe protiv globalnog zatopljenja upravo zbog neučinkovitosti trenutnog obračunavanja s fenomenom globalnog zatopljenja. U njegovoj implementaciji treba voditi računa o različitim nacionalnim prioritetima te je jasno da ga ne može voditi jedna nacija ili samo jedan znanstveni tim. Poticaj bi, strahuju autori, u manjku globalnog konsenzusa, mogao doći primjerice od neke od budućih prirodnih katastrofa.
