Još kad se zna da je rečenicu izrekao Zlatko Komadina, SDP-ov teškaš s ambicijama da postane novi stranački patrijarh, valjda bi to trebalo značiti da se sprema pravo i dubinsko čišćenje od nakupina liberalnog kapitalizma i odmak od socijalno neosjetljivog bauljanja raznim navodno antirecesijskim - a u stvarnosti tek 'probusiness' mjerama. Drugovi, sjetite se koga zastupate i što vam stoji u nazivu stranke, podsjetit će Komadina efektno gradeći javni imidž 'čistog' socijaldemokrata.

Doduše, dalje od jedne obične frazetine nije išao. Može biti da ju je izrekao i slučajno, da mu se omakla dok je bjesnio zbog izbacivanja Slavka Linića i prijetio ako iz Vlade odleti još koji njegov kompanjon. Jer, nije baš precizno objasnio što je time mislio, osim da 'čuje što govore i misle članovi stranke i građani'. U čemu je onda točno problem? U outsorcingu čistačica i domara, recimo? Podizanju praga za odlazak u mirovinu? Zakonu o strateškim investicijama? U porezima?

Zar je zbilja tek Linićevim odlaskom SDP postao eksponent bešćutnog kapitalizma, ili je ipak problem samo u stranačkom nadjačavanju i međusobnom pokušaju istrebljenja potencijalnih rivala za vlast?

Od Zlatka Komadine to nećemo doznati. Njega zanima samo partija, a ne i država i njena izvršna vlast, pa iz komotne pozicije stranačkog izazivača može ispaljivati općenite ideološke motive i igrati na kartu utopije sa socijalističkim predznakom. Mogao je umjesto toga i jednostavno pustiti 'Bandiera rossu', kao što to radi na stranačkim skupovima u Rijeci, gdje po svemu sudeći zbilja još životari iluzija o važnoj misiji SDP-a u oslobađanju radničke klase i crvenoj Hrvatskoj koja je tu, odmah iza ugla.

Barem za onih tristotinjak aktivnih članova stranke.

Grad Rijeka i riječki SDP u hrvatskim okvirima su fenomen otprilike jednak Istri i IDS-u, ili Splitsko-dalmatinskoj županiji i njenom HDZ-u: nema te elementarne nepogode koja bi natjerala građane da malo promijene opciju na vlasti, već iz godine u godinu biraju uvijek iste ljude i dosadno zaokružuju uvijek istu partiju. Već četvrt stoljeća. U takvom aseptičnom okruženju stasao je Zlatko Komadina, danas 58-godišnji inženjer, vječni primorsko-goranski župan i glavni pretendent za novog šefa SDP-a.

Jednom u budućnosti. Preciznije, kad stranka izgubi izbore i vlast.

Ljudi iz njegovog okruženja znaju se našaliti da nije nikakvo čudo što Komadina ne želi izvršne pozicije, već samo vlast u SDP-u i položaj u kojemu bi mu se otvorio neograničen prostor za komitetsko pametovanje: čovjek, kažu, ionako u životu nije radio puno konkretnih stvari, a jedini pravi veliki posao bilo mu je onih četiri mjeseca koje je proveo kao ministar prometa. I odmah je dobio čir na želucu. Barem je riječ o nešto konkretnijoj stvari od boli u preponama.

Naravno, nije bila stvar samo u zdravstvenim poteškoćama: Zoran Milanović iskrcao je Komadinu iz Vlade već na prvom zavoju jer je bio svjestan da mu je ovaj dugoročna prijetnja, nezadovoljan jer je preskočen u stranačkoj hijerarhiji u kojoj bi glavni argument za predsjedničku poziciju trebao biti stranački staž. Nije to bio osobito težak posao za premijera, bilo je dovoljno pričekati prvu glupost, a ona je došla kada je friški ministar prometa najavio gradnju autoceste Rijeka - Žuta Lokva, nekoliko milijardi vrijednog projekta koji nije bio prioritet nikome osim riječkom SDP-u.

'Milanoviću sam jasno rekao: moja misija je nova pruga, uz prethodnu rekonstrukciju postojeće, i Žuta Lokva. Ne moram biti ministar ako se Žuta Lokva neće graditi. I evo, nisam. A paradoks je u ovome: ja nisam ministar, ali Žute Lokve će biti. Ako je moj odlazak bio žrtva da se to realizira. Jednostavno, građanima Rijeke i Istre obećao sam to', kazao je Komadina nakon što je najuren iz Banskih dvora.

Tako on, naime, shvaća politiku: Žuta Lokva jednako Rijeka, Rijeka jednako SDP, SDP jednako on. I ako bi se kojim slučajem opet prihvatio funkcije u izvršnoj vlasti, on bi u maniri socijalističkih funkcionera bio riječki ambasador u Zagrebu, potezao za svoj kraj i gurao projekte koje lokalni komitet proglašava strateškim. A nacionalni prioriteti valjda su samo sklop komitetskih želja iz svih krajeva države i ovise o odnosu snaga unutar partije.
S druge strane, Komadini se mora priznati da barem nije slinavac, poput onih koji su pokušali progurati tezu da se neumjesno lakta prema mjestu predsjednika Sabora pored upravo umirućeg Borisa Šprema. Ne, on se grozi zakulisnih igara i osobito obračuna preko medija. Sve dok nije došlo vrijeme izbacivanja Linića: sada u medijima visi na dnevnoj bazi. Pa objašnjava odnos snaga unutar SDP-a, tumači raskol u Glavnom odboru i lakta se za mjesto politički umirućeg Zorana Milanovića.

A što bi ondje radio? Da parafraziramo njega samoga: Quo vadis, Komadina?

Nitko nema pojma. Njegove ambicije zaustavljaju se samo na SDP-u, a ta stranka ionako zanima sve manje i manje ljudi...