Logika mu je, doduše plitka jer nijedna država nije povukla svoju nogometnu reprezentaciju niti ima naznaka da će to učiniti: bojkot su najavili samo političari koji tako neće puniti počasne lože na stadionima od Gdanska do Donjecka, pa se u slučaju Eura 2012. može govoriti o politizaciji nogometa metodama depolitizacije nogometa.

Još smješnije zvuči komentar 'Velikog brata' iz moskovskog Kremlja: Vladimir Putin izjavljuje da 'ni u kojem slučaju ne valja miješati politiku, biznis i druga pitanja sa sportom; treba ostaviti nogomet na miru'. O, kamo sreće da to nije samo demagogija, pa da politika i biznis stvarno ostave nogomet na miru. No Putin to prvi neće učiniti: događanja u Sočiju najzorniji su primjer. Uostalom, da su se potonje dvije sfere klonile nogometa, prvenstvo se vjerojatno i ne bi održavalo u Poljskoj i Ukrajini.

S druge strane, kada je domaćin posljednje svjetske nogometne smotre bila Južnoafrička Republika, njemačka kancelarka Angela Merkel nije ga bojkotirala zbog lošeg stanja ljudskih prava u tamošnjim kaznionicama, nego se skupa s domaćim predsjednikom Zumom producirala na tribinama. Imamo razloga vjerovati da bi se slično ponašali i belgijski, austrijski i hrvatski političari, da su se njihove nacionalne momčadi plasirale na taj Mundijal.

Protiv bojkota je pak poljski predsjednik Bronislaw Komorowski kojem je interes da prvenstvo u njegovoj državi ne doživi debakl. On je otišao dalje u povijest podsjetivši da su zapadne zemlje bojkotirale Olimpijske igre u Moskvi 1980. godine. Po njemu, to se dogodilo zbog sovjetske invazije na Afganistan i 'masovnog krvoprolića', a to u Ukrajini nije slučaj. Usput, krvoproliće u Afganistanu događa se i danas, ali čini se da Komorowski i kolege ne mogu bojkotirati sami sebe.

Ukrajinski režim proteklih je dana pod žestokim pritiskom izvana. Amnesty International odjednom upozorava europske navijače da ih u Ukrajini očekuju brutalni i kriminalizirani policajci. U gradu Dnjipropetrovsku prošlog tjedna odjeknule su misteriozne eksplozije u kojima je ozlijeđeno više od 20 ljudi. Paranoja se širi i činjenično nepotkrijepljenim naslovima po medijima koji spekuliraju da bi UEFA mjesec dana prije velike smotre mogla odgoditi Euro na godinu dana i oduzeti Ukrajini domaćinstvo.

Julija Timošenko za to vrijeme leži u harkivskom zatvoru i navodno štrajka glađu. Europski političari solidarizirali su se s njezinim položajem, a u medijima se 'narančasta princeza' opisuje kao žrtva montiranog političkog procesa iza kojeg stoji autoritarni predsjednik Viktor Janukovič, inače osuđivani delikvent i u mladosti navodno član jedne donjecke bande s nadimkom 'Prostak'. Timošenko se često etiketira kao liberalku, pri čemu se ignorira da je riječ i o goropadnoj tajkunici sumnjive karijere, kao i da su nakon totalnog fijaska tzv. narančaste revolucije na relevantnosti dobili tumači koji su storiju o prozapadnom prevratu u Ukrajini izmaknuli iz pojednostavljenih ideoloških okvira i ogolili ga kao borbu za prevlast nekoliko oligarhijskih klanova.

U svakom slučaju, za puštanje Timošenko iz zatvora, ili barem za novi, pošteni sudski proces, od početka se zalažu i Bruxelles i Moskva, pa nesolidno djeluju teze da je agitacija za njezino spašavanje zapravo obračun EU-a i Rusije - premda nije isključeno da s vremenom poprimi takve dimenzije. Karizmatična političarka očito je stekla veliko poštovanje svojih kolega; u vrlo kratkom roku postala je politički martir istoka broj 1 i – nažalost po nogomet, biznis i samu Juliju - prva zvijezda Eura 2012. u Poljskoj i Ukrajini.