Problemi prosvjetara dolaze do javnosti samo kad se više ne mogu sakriti. Kad ne dobiju novac, kad ih djeca mobiraju ili čak napadaju oružjem, kada roditelj prebije ravnatelja škole, a učenik razbije glavu nastavnici – dakle kada dospiju u crnu kroniku. Pa ipak, učitelji, nastavnici i profesori posebna su profesija. Čak i da im nije posao da podučavaju, ti ljudi s djecom provode više vremena nego roditelji sami, pa nije rijetko da ih ona bolje i poznaju. Već i zbog toga zaslužuju naše poštovanje i zahvalnost, a da o stjecanju znanja i ne govorimo. Sve i da hoće, roditelji danas imaju sve manje vremena baviti se djecom, a njihovu pažnju zamjenjuje televizija.

Prije televizije bile su drugarice

Sjećam se i danas svoje učiteljice u školi Voštarnica u Zadru. Zvala se Gordana Šinković. Bilo nas je preko trideset učenika, a u to poslijeratno vrijeme barem je desetak bilo iz doma za ratnu siročad. Trebalo je izuzetno strpljenja i ljubavi za taj posao i za rad s djecom, već samo da nas se smiri, a kamoli bilo čemu nauči. Učiteljica Gordana – drugarica, kako smo nastavno osoblje tada zvali – nije vikala. Dapače, imala je tih glas i morali smo se umiriti i napregnuti sluh kako bismo je uopće čuli. Učila nas je i stvari koje nemaju veze s nastavnim gradivom, a opet su neizmjerno važne, na primjer da dijelimo marendu koju smo nosili od kuće s onima koji kuću nisu imali.

Sjećam se i Laste Prijatelj, svoje omiljene nastavnice hrvatsko-srpskog jezika i književnosti, kako se tada zvao njezin predmet. Predavala je još i francuski. Naša osnovna škola bila joj je prvo radno mjesto i bila je sedam-osam godina starija od nas, svojih učenika. Na satovima lektire jedva da se čulo naše disanje. Govorila je o piscima takvim zanosom da smo joj povjerovali u to da je literatura važna. I poslije sam dugo održavala kontakt s njom, zahvalna za ljubav prema pisanju koju mi je usadila baš ona, nitko drugi, nego ta divna i jedinstvena nastavnica.

Od opanka do katedre

No u međuvremenu je književnost postala nevažna, nastavnici i učitelji također. Vrijednosti su se promijenile, kao i sistem obrazovanja. Ali najgore je to što je cijela jedna profesija postepeno izgubila ugled. U nepismenom narodu učitelji su stajali uz rame svećenicima, oboje poslanici nekog boljeg svijeta. U građanskim društvima oni su bili prvi intelektualci. U socijalizmu je školovanje predstavljalo neku vrst ubrzanog mehanizma socijalne promjene. Uz pomoć škole, u jednoj generaciji mogao se preskočiti jaz od sela od grada. Roditelji seljaci, a sin sveučilišni profesor, liječnik, advokat, to je bila uobičajena situacija u obiteljima. Solidno znanje bilo je na cijeni, obrazovanje sigurna valuta koja će se moći unovčiti u budućnosti. Ako su totalitarni komunistički režimi izrodili išta dobro, bili su to opismenjavanje i opće obrazovanje. Tako se, a ne samo elektrifikacijom, kubicima iskopanog ugljena ili brojem izgrađenih brodova, mjerio napredak društva.

Dolje škole!

Danas znanje i obrazovanje, osim onog vrhunskog, ne jamči ništa, ne predstavlja vrijednost niti osigurava poželjan status u društvu. Djeca već unutar svoje obitelji nauče da najveći ugled imaju oni koji su imućni – bez obzira na koji su način stekli ono što imaju. Razumljivo je to da se srozavanjem vrijednosti znanja ruši i ugled zanimanja koja poučavaju, što se ne ogleda samo u njihovom društvenom statusu, nego, naravno, i u plaćama. I dok drugi državni službenici imaju više novca i privilegija, potrebe prosvjetara, ali i škole kao institucije, sustavno se zanemaruju. Prema posljednjim podacima Državnog zavoda za statistiku, prosječna plaća prosvjetnog radnika je 4.990 kuna, a preko 80 posto ih je s VSS-om ili VŠS-om. Većina zemalja u EU izdvaja od 5 do 6 posto BDP-a za obrazovanje, a mi jedva 3 posto s tendencijom pada. Posljedice se već osjećaju - hrvatski učenici zaostaju.

Prosvjetari, naravno, dijele posljedice krize s ostatkom društva. Pa kad roditelji moraju nositi u školu papir i toner za štampač da bi djeca imala na čemu isprintati svoje radove, a učiteljica primi poklon sa suzama u očima, razumljivo je to da i roditeljima i učiteljici padaju na pamet novi vozni park Vlade, štandovi na Trgu, fontane u bojama i sva sila drugih nepotrebnih stvari koje građani plaćaju iz svoga džepa. Hrvatska nema novca da plati prijevoz, ali ima za razne luksuze. No i bez posezanja za ovakvim usporedbama, očito je da nema racionalnog raspolaganja novcem, a nema ni principa prema kojem za neke stvari novca mora biti dok za neke druge baš i ne mora. Mora biti za ono bitno, a to su kruh i znanje. Kruh da bismo preživjeli, a znanje da nas sve skupa izvede iz situacije u kojoj živimo. Zapravo, životarimo. Birokracija sigurno ne spada u tu kategoriju.