Marcos Rodríguez Pantoja je rođen 1946. u andaluzijskom selu Añori, a djetinjstvo su mu obilježili siromaštvo, glad i zlostavljanje. Otac je jedva prehranjivao obitelj, dok se maćeha prema njemu ponašala okrutno, piše Euronews.

Kada mu je bilo šest godina, otac ga je prodao kozaru, koji ga je odveo u zabačenu dolinu da čuva stoku sa starim pastirom. Od njega je naučio kako preživjeti u planinama i koristiti ono što mu priroda pruža. No pastir je ubrzo umro, a Marcos je ostao potpuno sam.

Skrivao se od ljudi

Bez kontakta s ljudima živio je 12 godina. Divljina mu je postala dom, a životinje su mu zamijenile obitelj. Naučio je oponašati njihovo glasanje, od ptičjeg pjeva do glasanja jelena, te je vjerovao da može komunicirati s lisicama, vukovima i zmijama. Kad bi u planinama začuo ljudske glasove, pobjegao bi ili se sakrio. Tvrdio je da je povjerenje vučjeg čopora stekao hraneći mladunce, a zavijao bi kad god bi osjetio opasnost.

Antropolog Gabriel Janer Manila mjesecima je razgovarao s Rodríguezom u sklopu istraživanja za Filozofski fakultet Sveučilišta u Palmi de Mallorci. Smatrao je da je preživio zahvaljujući inteligenciji i mašti. Opisao je kako je postupno postao dijelom životinjske zajednice, usvojio njezina pravila i životinje počeo doživljavati kao sebi ravne.

‘Plakao sam, a oni su skakali po meni... Zatim su mi pokazali put prema svojoj špilji, vučjoj jazbini’, ispričao je Rodríguez opisujući susret s mladuncima.

Između njega i vukova s vremenom se, po svemu sudeći, razvio svojevrstan oblik suživota. ‘Ako sam želio ribu, otišao bih do rijeke i ulovio je. Ako sam želio zeca, uhvatio bih ga. Ako sam želio jelena, dozvao bih svoje roditelje, vukove, zavijao, sakrio se u rijeci, a oni bi potjerali životinje prema meni’, govorio je.

Janer je istraživanje poslije objavio u knjizi He jugado con lobos (‘Igrao sam se s vukovima’).

‘U planinama sam bio sretan’

Kada ga je 1965. pronašla španjolska Civilna garda, Rodríguez je imao 19 godina. Privikavanje na život među ljudima bilo je teško i dugotrajno. Poslije je često isticao da je u planinama bio sretan te da je njegova prava patnja počela tek kada su ga pronašli i prisilili da se uklopi u društvo.

‘Bilo mi je jako dobro. Nisam znao što je novac, ali uvijek sam imao dovoljno hrane’, rekao je 2010. ekipi emisije Informe Semanal, tijekom prvog posjeta rodnoj Añori nakon 60 godina.

Ljudi koji su ga poznavali opisivali su ga kao naivnog u odnosu prema društvu. Jedno je vrijeme živio sa svećenikom u Jaénu, zatim s redovnicama u Madridu, odslužio je vojni rok, a potom radio u hotelima i restoranima na Mallorci.

Svoju je priču odlučio prenositi kako bi pridonio zaštiti prirode i njezinu boljem razumijevanju. Djeci je poručivao: ‘Pokažite više ljubavi svojim kućnim ljubimcima jer uređaje samo treba uključiti u struju, ali životinjama je potrebna ljubav.’

Njegov život pretočen je i u film Entrelobos (‘Među vukovima’), prikazan u Španjolskoj 2010. godine.

Od Rodrígueza se oprostila i općina San Cibrao das Viñas: ‘Marcos je u Rante stigao s pričom koju je poznavao cijeli svijet. Za sobom ostavlja priču koja je postala i naša.’