BUDUĆNOST POLJOPRIVREDE

Postoji način kako oživjeti hrvatski 'mrtvi kapital'

  • Autor: Mladen Obrenović
  • Zadnja izmjena 28.05.2012 07:09
  • Objavljeno 28.05.2012 u 07:09
Damir Kovačić

Damir Kovačić

Izvor: Cropix / Autor: Marin Tironi

Dr. sc. Damir Kovačić, predstojnik Zavoda za marketing u poljoprivredi na Agronomskom fakultetu u Zagrebu, u razgovoru za tportal priča o pogreškama koje su hrvatsku poljoprivredu doveli na niske grane, ali i mogućnostima oživljavanja 'mrtvih kapitala'. 'Kroz ruralni razvoj, a to su i poljoprivreda, i prerada, i dodatne djelatnosti, alternativna energija, mini obrti, malo poduzetništvo, selo bismo mogli dignuti', tvrdi Kovačić

Nedavno je objavljena TV-priča s jedne od zagrebačkih tržnica na kojoj ljudi kupuju kupus 'na listove', salatu na dekagrame, a jaja na komad – tek toliko koliko im je potrebno za skroman obrok. Je li naša budućnost u proizvodnji hrane kako bismo izbjegli takve slike?

Vrlo slojevito pitanje na koje ne mogu dati jednoznačan odgovor. Jedna je stvar gospodarska kriza i siromaštvo, kao i pad kupovne moći. Naravno da pojedinac i obitelj kad dođu u tešku financijsku situaciju štede na svemu, pa i na hrani.

Ako govorimo o budućnosti u proizvodnji hrane, definitivno je da Hrvatska ima potencijal, jer je najmanje 50 posto površina koje su neobrađene i zarasle. Doduše, koliko će Hrvatska u budućnosti proizvoditi hrane vrlo je teško odgovoriti. Pitanje je modela proizvodnje koji će se primjenjivati, jer je način na koji se hrvatska poljoprivreda razvijala u posljednjih 20 godina bio potpuno pogrešan.

Upozorili ste na velike neobrađene i zarasle površine. Kako oživjeti te 'mrtve kapitale'?

Jedno je pitanje zašto postoji jako puno zemlje koju nitko ne obrađuje. Vjerojatno je ne obrađuju zato što nemaju vremena, što im se to ne isplati ili jednostavno nisu motivirani. Međutim, problem je što tu država nije napravila red i to oporezovala ili na neki drugi način natjerala ljude da te površine stave u funkciju.

Druga je stvar model poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj. Imali smo proizvodnju koja je, uglavnom, na malom posjedu podrazumijevala poljoprivredu kao dopunsku djelatnost. U Slavoniji je to bilo malo više zemlje, u sjeverozapadnim dijelovima malo manje, ali ta je poljoprivreda funkcionirala. Onda smo preko noći htjeli od Hrvatske stvoriti zemlju farmera što je malo čudna ideja pa smo na sve moguće načine – kroz poticaje, kroz donacije, kroz pogodovanja stvorili da, primjerice u Slavoniji imate nekoliko desetaka velikih sustava, a drugi dio poljoprivrede umire.

Nije tu problem poljoprivrede, nego ljudi koji se tim bave, jer što će nam Slavonija ako ćemo imati 500-tinjak velikih poljoprivrednih sustava, a ostalo će biti prazna zemlja? Što s tim ljudima?

Postoji li model koji predlažete da se to promijeni?

Poljoprivreda je samo jedna od gospodarskih grana u ruralnom prostoru, odnosno na selu, pa je u Hrvatskoj trebalo graditi modele kakvi su rađeni u nama susjednim zemljama koji imaju slične uvjete i sličnu povijest kao mi, a to su Slovenija, Austrija, Bavarska. Tamo se i na malom posjedu može živjeti.

Za to dobar primjer imamo i u Hrvatskoj: ljudi koji su prije 10 godina profesionalno počeli proizvoditi domaći slavonski kulen i tradicijske prerađevine, danas sa 15-ak hektara i 150 teških svinja, koje prerade u tradicijske suhomesnate proizvode, žive odlično

Jednostavno nismo shvatili da se vrijeme promijenilo i da više nema tržišta nekadašnje Jugoslavije sa 25 milijuna stanovnika koje je bilo zatvoreno od uvozne konkurencije i gdje se moglo prodati sve što se proizvelo. Naša poljoprivreda danas funkcionira na otvorenom tržištu od svega 4,5 milijuna stanovnika na kojem se susreće s globalnom konkurencijom.

Potpuno je jasno da se trebamo usmjeriti na one proizvodnje koje i na razmjerno malom posjedu stvaraju veću dodanu vrijednost. Naime, možete zaraditi u bilo kojem poslu, pa tako i u poljoprivredi, samo na dva načina – ili da proizvodite jako puno jedinica nečega pa uz malu maržu ostvarujete zaradu, ili da imate malu proizvodnju, ali veliku maržu po proizvodnoj jedinici.

Formula je jednostavna. Gdje je zapelo?

Uopće nismo imali sustav. Mjere poljoprivredne politike, umjesto na temelju rezultata znanstvenih i stručnih istraživanja, najčešće su se donosile na temelju improvizacije, intuicije i posebice političkog pritiska. Ruralni razvoj smo potpuno zanemarili. U poljoprivredi smo potrošili velik novac, a da zapravo nismo znali tko ga troši i kakvi su učinci tih mjera. Nazvao bih to vožnjom bez voznog reda, bez smjera i jasnog cilja.

S druge smo strane pogodovali raznim utjecajnim likovima i velikim sustavima, dali im velike novce i proizvodne kapacitete kroz poticaje i ostala pogodovanja i čekali da oni pokrenu razvitak poljoprivrede. Međutim, njih je vodila samo logika vlastitog profita, što je razumljivo, a ne opće dobro. Tako su većina od njih danas neto uvoznici poljoprivredno-prehrambenih proizvoda.

Mala gospodarstva, koja još uvijek drže većinu proizvodnih kapaciteta u domaćoj poljoprivredi, na drugoj smo strani potpuno zanemarili. Počelo je s tri proizvodne jedinice kada su malim proizvođačima uzeti poticaji. Nastavljeno je s 'rasturanjem' bivših PIK-ova. Oni za seljake nisu bili idealno rješenje, ali su ipak bili servis koji im je kroz kooperaciju olakšavao nabavku repromaterijala, plasman proizvoda i stručnu podršku. Međutim, oni su uništeni, došli su veliki trgovački lanci, a poljoprivrednici su se našli na cesti

Poljoprivrednici su se našli na cesti i simbolično, ali i stvarno – u prosvjedima. Kako im pomoći da, u oba slučaja, ne budu na cesti?

Problem sa mljekarima je školski primjer pogrešne poljoprivredne politike. Pokušalo se, u većini slučajeva, preko noći stvarati farmere od ljudi koji su imali svega nekoliko krava (većina manje od 10) ili se čak prije toga nisu bavili mljekarskom proizvodnjom odnosno koji nisu bili spremni za takvu proizvodnju. Najednom su ti proizvođači morali upravljati proizvodnjom od 50, 100 ili više muznih krava. Takva proizvodnja je tehnološki i organizacijski vrlo zahtjevna. Umjesto proizvodnje od 8.000 ili 9.000 litara mlijeka godišnje po kravi većina ovih farmi proizvodi puno manje i ne može pozitivno poslovati. Prema tome, potpuno je jasno da su ti ljudi u velikim problemima i da je njihova buduća proizvodnja upitna.

Poticaji su neravnomjerno raspoređeni

'Još jedna zanimljivost vezana za poticaje u poljoprivredi. U javnosti je stvorena slika da se poticaji nepotrebno 'bacaju' na mala gospodarstva koja ništa ne proizvode. Zapravo, stvarnost je potpuno drugačija. Nijedna zemlja u EU nema toliko neravnomjernu raspodjelu poticaja u poljoprivredi kao Hrvatska. Jednostavnije rečeno, manje od jedan posto korisnika poticaja dobiva više od 25 posto ukupnog novca za poticaje.'

Poseban je problem što su ti proizvođači opterećeni milijunskim kreditima. Dignuti pet ili više milijuna kuna kredita i opteretiti seljaka time vrlo je hrabro, da ne upotrijebim drugi izraz. Sad ti ljudi, od kojih je većina zadužila sve što ima (dakle, obiteljsku kuću, imanje…), ima vezan mlinski kamen oko vrata i stoji na rubu rijeke. Nažalost, tome su uz politiku kumovali i neki ljudi iz struke.

Problem mljekara je samo jedna od slika koje čine mozaik uništene hrvatske poljoprivrede i uništenog hrvatskog sela.

Ima li šanse za spas poljoprivrede i sela ili je kasno da se dignu iz mrtvih?

Nikad nije kasno, samo je pitanje – za koga? Naravno, kasno je za stariju generaciju. Isto tako, dio ljudi je otišao sa sela, zauvijek ga napustivši. Najveći problem mogao bi biti da u budućnosti imati državu koja će ličiti na jedno bolesno tijelo s nekoliko velikih napuhanih glava, a to su veliki gradovi, i prazan prostor oko njih. To je 'razvitak' koji se danas događa.

Svakako ima šanse, pogotovo što ulazimo u EU. Kroz ruralni razvoj selo bismo mogli dignuti. To je i poljoprivreda, i prerada, i dodatne djelatnosti, alternativna energija, mini obrti, malo poduzetništvo. Stvari su jasne i ne možemo izmisliti toplu vodu. Treba ojačati infrastrukturu i ponuditi jaču konzultantsku pomoć koju sada nemamo. Nemamo kapacitet da koristimo ono što nam je ponuđeno, a to su europski fondovi. Na raspolaganju će biti ogroman novac, oko 340 milijuna eura svake godine samo za ruralni razvoj, ali ako se ne pripremimo, nećemo uzeti ništa.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi