Nije bilo planirano, ali se zgodno poklopilo: Najuglednijeg hrvatskog neurokirurga Josipa Paladina na novom radnom mjestu posjetili smo točno godinu dana nakon što je neobičnom odlukom praktično potjeran sa zagrebačkog Rebra, na kojem je odradio punih četrdeset godina staža. Na šestom katu Sveučilišne kliničke bolnice u Mostaru, na hodniku ispred Klinike za neurokirurgiju, tog dana vladala je gužva uobičajena za mjesta na kojima se on pojavljuje. Rekli bismo da ima status rock zvijezde, samo da ga ne poznajemo otprije i da se na licu mjesta iznova nismo uvjerili u njegovu strpljivost te poniznost pred pacijentima
Čekali su i reporteri tportala, a bilo je pomalo i neugodno otimati mu vrijeme znajući da pred vratima stoje nesretnici i njihova rodbina s problemima znatno većim od naših, reporterskih. Utješila nas je medicinska sestra koja u prolazu, nehajno, objašnjava - 'ništa se ne bojte, doktor je ovdje sve dok ne riješi i posljednjeg pacijenta'. Obično od sedam sati ujutro pa negdje do deset, jedanaest navečer. Uz desetke i desetke primanja i konzultacija, u prosjeku obavi i dvije do tri višesatne operacije mozga svakog dana.
A uskoro će, eto, proslaviti šezdeset i deveti rođendan.
Paladinova dob bila je, navodno, glavni razlog za to što nije mogao nastaviti s radom na Rebru, makar se iz zdravorazumske perspektive odluka čini potpuno sumanutom. Ovaj neurokirurg je u fizičkoj i mentalnoj kondiciji koja bi sasvim sigurno posramila prosječnog mladića - jedan tjedan provede radeći u Poliklinici Radiochirurgia u Svetoj Nedjelji, drugi u Mostaru, i tako iz tjedna u tjedan i iz mjeseca u mjesec. Što je još važnije, pristupa poslu s vidljivim entuzijazmom, o njemu govori vrlo strastveno i očito je da ga ništa drugo ne može toliko motivirati. Dakako, mimo Hajduka, o kojemu se svako malo raspituje. Primijetili smo i da nalaze ispisuje isključivo kemijskom olovkom splitskog kluba.
'Da vam budem iskren, u ovih pola godine nisam Mostara ni vidio. Dođem, radim, spavam. To me ispunjava', govori nam Paladino. U ovoj bolnici nije završio slučajno: prihvatio je poziv ravnatelja Ante Kvesića i podržao njegovu viziju razvoja prave neurokirurške struke i klinike. U početku je malo štekalo s opremom, no na koncu se sve kompletiralo i sada u nju hrle pacijenti sa svih strana. Tridesetak posto odnosi se na građane Hrvatske, ali ima u njoj i Slovenaca i Srba i Crnogoraca. O Bosancima i Hercegovcima da ne govorimo.
Glad i želja za strukom
'Nisam došao samo da bih imao što raditi, nego zato što zaista osjećam glad i želju za strukom, interes i strast za ulazak u operacijsku salu, a u Mostaru su se stvorili uvjeti - nabavljena je vrhunska oprema, angažirani su sjajni ljudi - i sada imamo osnovicu za vrlo solidan razvoj. Operacijski program zaista je na razini visoke europske klase. I ranije su se ovdje operirali pacijenti zahvaljujući dolascima kolega liječnika iz cijele Hrvatske, no to je bio pokušaj da se u tim uvjetima ljudima pruži najnužnije neurokirurško zbrinjavanje. Strateška odluka ove bolnice bila je da se ustroji pravi ekspertni pogon te je angažirano sedam neurokirurga i pokriva se cijeli dijapazon bolesti - od neurokirurških bolesti u dječjoj dobi, preko problema krvnih žila i tumorske kirurgije, do degenerativnih bolesti kralježnice i traumatoloških ozljeda glave, kralježnice i središnjeg živčanog sustava. Zadatak je bio dignuti kvalitetu, proširiti dijapazon i napraviti iskorak na višu razinu', objašnjava nam Paladino.
'Događalo se da u salu uđemo u 11 sati ujutro i radimo sve do pet ili šest sati ujutro'
'Osobno neću živjeti i raditi vječno, ali dok sam u prilici pomoći svojim angažmanom, to ću svakako učiniti. Imamo i zadatak etablirati ljude, da mladi liječnici steknu iskustvo i samostalno se razvijaju. I kod njih sam prepoznao strast: događalo se da u salu uđemo u 11 sati ujutro i radimo sve do pet ili šest sati ujutro, a da nitko ni ne pomisli povući se. Uvjeti su dobri - evo, dvojica kolega koje smo ovih dana uputili u New York i Munster uvjerili su se da ova bolnica ni po čemu ne zaostaje - a već nakon šest mjeseci rekao bih da su dijapazon bolesnika, složenost zahvata i ishodi liječenja zaista zadovoljavajući', ne skriva Paladino zadovoljstvo, čak usprkos svom dosta diplomatskom načinu izražavanja.
Mostar je, rekli smo, tek polovica njegova navodno umirovljeničkog angažmana; drugi dio odrađuje u Poliklinici Radiochirurgia u Svetoj Nedjelji, no ni to nije slučajno. Ove dvije ustanove, naime, spojio je u projektu uvođenja 'adaptivne hibridne kirurgije', na svjetskoj razini trenutno najvećeg iskoraka u neurokirurškoj struci. Paladino s vidljivim uzbuđenjem govori o kombinaciji dviju metoda liječenja i na mutnim fotografijama na mobitelu objašnjava što doista jest adaptivna hibridna kirurgija.
Adaptivna hibridna kirurgija
Laički rečeno: u Svetoj Nedjelji uz pomoć onkologa i niza drugih stručnjaka postavlja se dijagnoza, potom fizičari analiziraju stanje i izrađuju računalne modele, a zatim se ubacuju u nekoliko milijuna kuna vrijedan 'mikroskop', robotički integriran s navigacijskim sustavom.
Paladino obavlja kirurški zahvat s naočalama koje mu prikazuju stanje, svojevrsnom proširenom stvarnošću, a u operacijskoj sali sve se prikazuje na desetak monitora. Zaobilazi se područje mozga označeno žutom bojom, u kojem se nalaze živčani putovi, pa ukoliko se ono poklapa s tumorom, liječenje se nastavlja i dovršava radiokirurškim ili radioterapijskim metodama. Ovakve metode trenutno se ne mogu primijeniti nigdje u Hrvatskoj, iako spomenuti 'mikroskop' zasad posjeduju varaždinska i splitska bolnica.
vezane vijesti
Hrvatska medicina uvijek je imala dinamiku praćenja svjetskih trendova
'Ovakve kombinirane tehnike će, vjerujem, vrlo brzo biti smjer u kojemu će se razvijati mnoge struke i kojim će se liječiti bolesti jetre, bubrega, prostate… Neurokirurzi su uhvatili prvi val jer se bave strahovito teškim organom poput mozga i užasno zloćudnim oblicima tumora, a uvijek su bili snažno otvoreni novim tehnologijama. I zbilja ne vidim zašto Hrvati ne bi imali ambicija na ovom polju: ne zaboravite da je četvrti CT uređaj u Europi proradio u Hrvatskoj, obavili smo transplantaciju srca kao osmi na svijetu, kod nas je rođeno jedno od prvih dvadesetero djece začetih in vitro. Hrvatska medicina uvijek je imala dinamiku praćenja svjetskih trendova, a i danas je tako jer postoje brojni sposobni ljudi s vrhunskim dosezima, iako nas katkad malo usporava naše ekonomsko okruženje', objašnjava nam Paladino.
U razgovoru se ipak vraćamo nešto prizemnijim temama: kako osobno podnosi spoznaju da ga u svakom trenutku pred vratima čeka dvoje ili troje nesretnika te kako se uopće uspije koncentrirati na svoj osnovni posao, i fizički i mentalno?
'Ratna prijateljstva najbolja su i najčvršća'
'S ljudima u Mostaru upoznao sam se za vrijeme rata, a znate da su ratna prijateljstva najbolja i najčvršća. Na Rebru sam pošteno pokušavao pomoći da se neurokirurški slučajevi iz ove regije primaju i rješavaju, pa je bilo logično da se angažiram i pokušam pomoći kada se ovdje ukazala potreba. Sve drugo bio bi grijeh nečinjenja', govori nam Paladino.
'Da, primamo pacijente iz svih dijelova bivše države. Zahvaljujući internetu i modernim tehnologijama oni su vrlo dobro upućeni i znaju odabrati najbolje za svoje potrebe, a nekako nalazimo rješenje za administrativne probleme poput granica. Jedna stvar ipak mi je teško razumljiva: ukoliko hrvatski državljani iz Bosne i Hercegovine imaju pravo na određene zdravstvene usluge u Hrvatskoj, zašto je proces u suprotnom smjeru začepljen? To nije tema kojom bih se ja trebao baviti, ali ova bolnica bi parametrima poput cijene ili kvalitete usluga trebala biti atraktivna HZZO-u i drugim osiguravateljima: ukoliko operiramo pacijenta s tumorom iz Šibenika ili Rijeke, time ne samo da rješavamo jedan problem, nego i oslobađamo liste čekanja u Hrvatskoj. Smatram da bi osiguravajuće kuće morale ozbiljno razmotriti ovo pitanje - zašto ne pokriti liječenje u ustanovama koje nude kvalitetu, ali uz puno niže troškove', pita se on. Na koncu smo ga, naravno, priupitali i oko polemike koja se u hrvatskoj javnosti povremeno vodi zbog sufinanciranja Sveučilišne kliničke bolnice Mostar.
'Ovdje žive južni Kinezi i logično je da razgovaramo o tome. Samo ne znam je li se u sličnom tonu razgovaralo '91., '92. ili '93. godine. Ovdje ću se zaustaviti, bolje da ne govorim dalje…'
Navikao na multitasking
'Navikao sam na multitasking i mogu se u isto vrijeme posvetiti organizacijskim, tehničkim stvarima, kao i operacijama. U ovom poslu zbilja je bitno znati kako se ophoditi s ljudima i treba im posvetiti vrijeme. Moja osobna dinamika jest da mi radni dan započinje oko 7.15 sati i završava kasno navečer, a zdravlje me služi, bogu hvala.'
A pred kraj se vraćamo na temu za koju pretpostavljamo da mu je donekle bolna - Rebro, dakako, i prošlogodišnju odluku te bolnice da više nije poželjan čak ni na pola radnog vremena. On se suzdržava, kao i dosad, pa sve mahom tumači administrativnim i zakonskim začkoljicama.
'I danas govorim o KBC-u Zagreb kao o svom domu'
'Kao mlad student počeo sam raditi u Zavodu za anatomiju na Šalati, a ondje me je šefica Krpotić naučila misliti i raditi poput liječnika. Taj zavod bio je rasadnik vrhunskih liječnika, akademika i profesora, a ja sam prešao na Rebro 1978. godine i do zadnjeg dana doživljavao sam ga kao svoju kuću. Tako i danas govorim o KBC-u Zagreb, kao o svom domu. Ondje sam odrastao, profilirao se i otišao u mirovinu nakon što sam, nadam se, pošteno odradio tih četrdeset godina', ne da Paladino na svog bivšeg poslodavca.
Ovdje, u Mostaru, tog dana čekao ga je posao: kucnulo je 11 sati, njegovi suradnici pripremili su pacijenta - laički rečeno, 'otvorili mu glavu' - pa je valjalo probiti se do lifta i potom spustiti pet katova niže, do operacijske sale. Malo smo ga promatrali kako strpljivo zastaje pred svakim molećivim pogledom, kako jednoj supruzi i njenoj kćeri objašnjava da 'upravo kreće dolje' i savjetuje im da iduća tri sata odu negdje razbistriti glavu, kako drugoj obitelji govori da se pacijent probudio i da je zasad sve u redu, kako grli jednu pacijenticu u oporavku i nešto joj povjerljivo šapuće. Jedno za drugim, svatko ima nešto priupitati ga ili treba barem pokoju riječ ohrabrenja. U liftu, na rastanku, ima nešto i za nas.
'Hajduk živi vječno', kaže i ulazi u svoje carstvo. Operacijsku salu.
