Kazahstanska tvrtka Semej Inženjering pokazala je tijekom nedavno održane vojne izložbe u Parku pobjede u Taškentu modernizaciju glavnog borbenog tenka T-64B, što je označilo prvo javno pojavljivanje ambicioznog uzbekistanskog programa modernizacije modela iz doba Hladnog rata. Prema ocjenama analitičara, modernizacija ove platforme iz sovjetskog doba odražava značajan skok u filozofiji dizajna i zaštite, posebno u kontekstu današnjih borbenih okruženja zasićenih bespilotnim letjelicama.

Modernizirani T-64 na prvi pogled sliči na poljski koncept lakog tenka PL-01, temeljenog na švedskom CV90120-T, a koji je unatoč entuzijazmu poljske tvrtke Obrum i njihovih partnera iz britanskog BAE Systemsa odbačen 2015. godine. Projekt PL-01 napušten je prvenstveno zbog promjene vojnih prioriteta Varšave vezanih uz zabrinutosti oko sposobnosti preživljavanja i isplativosti glavnih borbenih tenkova iako je platforma pokazala uspjeh u segmentu prikrivanja i mobilnosti.

U Semej Inženjeringu već se godinama bave modernizacijom sovjetskog naoružanja te smatraju da glavni borbeni tenkovi još uvijek nisu staromodni, već primarno ofenzivno oružje i oslonac modernih kopnenih snaga. Stoga su u najnovijem projektu osuvremenjivanja pribjegli čitavom nizu izmjena u skladu sa zahtjevima modernog bojišta.

Uzbekistanski modernizirani T-64B ima dojmljivo redizajniranu kupolu i trup, sada u potpunosti obložene zaštitnim oklopnim pokrovima, za koje se vjeruje da uključuju keramičke elemente. Izvorni optički i reaktivni oklopni blokovi iz sovjetskog doba zamijenjeni su ili uklonjeni, profil kupole je pojednostavljen, a stražnji dio proširen za smještaj elektronike ili pomoćnih sustava.

Južnokorejski motor i elektronika po želji

Obnovljeni tenk pokreće moderni južnokorejski dizelski motor Doosan DP222LC te generira 950 konjskih snaga, zamjenjujući zastarjeli pogonski agregat 5TDF snage 700 'konja'. S novim motorom tenk postiže maksimalnu brzinu od 65 kilometara na sat i operativni domet od 500 kilometara, pogonjen automatskim mjenjačem. Usporedbe radi, prijašnji motor osiguravao je brzinu od maksimalnih 55 kilometara na sat, zadržavajući isti domet od 500 kilometara kao i njegov nasljednik.

Prostor motora i mjenjača također se promijenio pa ispušni sustav sada ima dvije cijevi umjesto jedne ravne, a rešetke hladnjaka su valovitog oblika. Kupola tenka je pak potpuno skrivena ispod oklopa, s time da je stražnji dio proširen, najvjerojatnije radi ugradnje odjeljka za pohranu opreme, klima-uređaja ili dodatne elektronike. Cijev topa je također pokrivena poklopcem, ali ovakav pristup dizajnu nema očitu praktičnu upotrebu osim što može pružiti dodatnu zaštitu od štetnih elemenata.

Ključno naoružanja tenka ostaje glavni top 2A46 kalibra 125 milimetara, podržan PKT strojnicom kalibra 7,62 milimetra, iako bez naslijeđene teške strojnice tipa NSVT. Uz to, ugrađeni su novi prednji farovi i vjerojatno pomagala za noćnu vožnju, čime je platforma usklađena sa suvremenim zahtjevima bojišta. Zanimljivo je i to da su tradicionalna optika i tripleksi iz T-64B vizualno odsutni s trupa vozila, a zasad nisu zamijećene neke nove optičke stanice.

Uzbekistan je naslijedio značajan broj tenkova T-64B 1989. i 1990. godine, kada su se sovjetske snage povlačile iz tadašnje Istočne Njemačke. Desetljećima su ta vozila uglavnom ostajala u skladištima u svojoj izvornoj konfiguraciji. Aktualna modernizacija, ocjenjuju analitičari, odražava sazrijevanje uzbekistanske obrambene industrije i utjecaj nedavnih trendova u oklopnom ratovanju u Ukrajini. Pritom je važno napomenuti da potpuno zatvorena kupola i odsutnost vanjske optike ili eksplozivno-reaktivnog oklopa slijede trendove viđene u ukrajinskom programu T-64MV, iako se čini da uzbekistanski pristup usvaja više futurističku estetiku i potencijalno veći stupanj integracije elektronike.

Uzor za ostale korisnike zastarjelih flota tenkova

Jedna od ključnih prednosti uzbekistanske modernizacije leži u jasnom naglasku na preživljavanju u okruženjima u kojima prijete nezaobilazni dronovi. U usporedbi s izvornim inačicama T-64B ili iranskim nadogradnjama T-55 i T-72, poput Safira 74 ili T-72Z, a koje se fokusiraju na reaktivni oklop i konvencionalnu optiku, uzbekistanski tenk slijedi više holistički zaštitni koncept, odnosno pristup obrambenim sustavima platforme kao jedinstvenom organizmu.

Primjerice, dok iranske modernizacije učestalo poboljšavaju borbenu učinkovitost i mobilnost bez rješavanja problema koje donose napadi iz zraka, pokrivena kupola i modularne bočne ploče uzbekistanskog T-64B izravno rješavaju te izazove suvremenog bojišta. Stoga neovisni analitičari zaključuju da je uzbekistansko rješenje, za razliku od drugih regionalnih modernizacija sovjetskih tenkova, više u skladu s NATO-vim trendovima viđenim kod tenka Leopard 2A8 i nekih ukrajinskih adaptacija.

Isto tako, stručnjaci smatraju da su strateške implikacije ove modernizacije itekako značajne. Iako se T-64 nije globalno izvozio, poput T-55 ili T-72, taj se tenk još uvijek naveliko koristi u Ukrajini, Rusiji, Moldaviji i nekim postsovjetskim državama poput Kazahstana. Analitičari su mišljenja da bi uzbekistanski primjer mogao potaknuti te države da provedu slične nadogradnje kako bi produžile održivost svojih flota T-64, osobito uz trenutna proračunska ograničenja.

Zbog rastuće uloge bespilotnih sustava u modernim sukobima takve zaštićene i digitalno prilagođene platforme mogle bi pronaći novu nišu i na nacionalnom obrambenom, ali i izvoznom tržištu. Time se signalizira da se uzbekistanska obrambena industrija pozicionira kao sposoban regionalni igrač u nadogradnji oklopnih vozila. Uklanjanjem ranjivosti otkrivenih u nedavnim i aktualnim ratovima, posebice u Ukrajini, modernizirani T-64B nudi atraktivan predložak za postsovjetske operatere zastarjelih tenkovskih flota koji se žele prilagoditi novoj generaciji prijetnji na bojnom polju.