U tijeku je premještaj centara moći našeg planeta prema istoku, koji dobiva sve veću financijsku i političku vlast, ali i ulogu jer nameće pravila i vrijednosti, o čemu je svjedočio i američki predsjednik Barack Obama, naročito tijekom pohoda Indiji i Indoneziji, zemlji njegova djetinjstva. Ipak, polako, ponašanje tih novih srednjih klasa ne mora nužno biti i uzorno.

U Kini, na primjer, srednja je klasa više zabrinuta za glamur i prosperitet koji joj je obećao Deng Xiaoping nego za obranu ljudskih prava ili sloboda. U islamskim zemljama, posebice u demokracijama kao što su Indonezija ili Turska, puno više interesa postoji za takozvanom vjerskom difamacijom, koju poistovjećuju sa slobodom izražavanja zapada, nego što ih zanima diskriminacija ili čak zlostavljanje žena što se još uvijek prakticira u patrijarhalnim obiteljima, najčešće, jer se krivo oslanjaju na vjerske tekstove.

Više nije u modi radnička klasa koja je nadahnula Marxa. Sada su urbane srednje klase protagonisti povijesti. Oni režimi koji žele osigurati stabilnost moraju garantirati prosperitet tim srednjim klasama jer one diktiraju ritam koračanja. A taj se ugovor moćnika i srednje klase počeo raspadati u američkim i europskim društvima gdje su ideologije i političke stranke koje su zagovarale snažnu srednju klasu posljednjih šezdesetak godina izgubile protočnost poruka i sposobnost da uokvire stare mušterije.

Vidimo to u rastućem populizmu koji zazire od migracija i useljeništva, u ideološkom ratu protiv islama i u kritiziranju stranaka i političkih institucija koje su donedavno osiguravale budućnost i prosperitet.

Zapadne srednje klase bune se protiv gubitka političke moći, što ih direktno ugrožava, iako to ponašanje u sebi ima nešto suicidalno. Ne žele useljenike, ponajmanje ako su muslimani, ali su svjesni da im je potrebna kvalificirana radna snaga kako bi osigurali budućnost svojih ekonomija i socijalnih sustava. Ne žele muslimane iako je jedini način da se društva organiziraju u pluralnosti, demokraciji i miru taj da se izoliraju nasilnici i ultrasi u velikoj masi onih koji vjeruju u toleranciju. Ne zanima ih javno iako su tržišta i deregulacija javna dobra ostavila na brisanom prostoru. U Europi se bune protiv jedinstva Europe, a u SAD-u koketiraju s izolacionizmom ili militarizmom iako je njihova zajednička nada u snažan transatlantski savez koji će kompenzirati sve više rastuću neravnotežu svijeta a da se ne upadne u novi hladni rat (ovaj puta sa svijetom islama)
K vragu, što je to našim srednjim klasama?! Hrvatska je, po svemu sudeći sićušna. No ipak, može li se i ona pobuniti, na pozitivan način, kako bi jedan Darinko Kosor imao od čega crpiti nadu u treći hrvatski politički put?