USPOREDBA S KOHLOM

Po čemu su Sanader i HDZ jedinstveni u Europi?

  • Autor: Gordan Duhaček
  • Zadnja izmjena 03.11.2011 09:49
  • Objavljeno 03.11.2011 u 07:00
sanader kosor

sanader kosor

Izvor: Cropix / Autor: CROPIX / Saša Midžor Sučić

Ivo Sanader nije ni prvi ni zadnji europski političar koji se našao usred korupcijskog skandala, tvrde neki domaći analitičari, navodeći i primjer bivšeg njemačkog Helmuta Kohla. I dok je istina da je i Kohlov CDU imao problema s crnim fondovima, razina korupcije, pljačke državnog budžeta i osobne koristi od korupcije koji se stavlja na teret Sanaderu i HDZ-u nevjerojatan je slučaj političkog kriminala, koji se ne može umanjiti usporedbom s njemačkim slučajem. Tportal donosi usporednu analizu slučaja Kohl i Sanader

Kada se želi umanjiti ogroman korupcijski skandal u kojem su se našli bivši hrvatski premijer Ivo Sanader i HDZ, redovito se poseže za primjerima korupcije u Europskoj uniji, koji bi trebali ukazati da političari svugdje jednako kradu. Tako se nedavno u emisiji 'Otvoreno' moglo čuti da Sanader nije ništa lošiji nego bivši njemački kancelar Helmut Kohl, ujedinitelj Zapadne i Istočne Njemačke, koji se također nakon odlaska s vlasti suočio s optužbama za korupciju. Isti analitičar, kolumnist Ivica Šola, prethodno je imao običaj širiti netočne informacije o njemačkoj politici, za koju se predstavlja jako upućenim, pa je prije nekoliko tjedana u 'Otvorenom' ispričao o svađi među demokršćanima o tome kako spasiti euro. Po Šolinoj verziji, zastupnik CDU-a je njemačkoj kancelarki rekao da 'više ne može gledati njeno glupo lice', dok se u stvarnosti taj dijalog vodio između Merkeličinog šefa osoblja Ronalda Pofalle i zastupnika CDU Wolfganga Bosbacha

Jednako tako izvlači se i slučaj Helmuta Kohla kao argument za umanjivanje Sanaderova šokantnog kriminala, pa se kaže da se Angela Merkel nije drastično obračunala s Kohlom, iako je istina upravo suprotna. Iako su u politici, naravno, moguće različite interpretacije i mišljenja, nitko nema pravo na vlastite činjenice, kako je to jednom rekao legendarni njujorški senator Daniel Patrick Moynihan. A činjenice u slučaju Helmuta Kohla govore da je korupcija za koju je dotični potpuno opravdano bio optužen nije ni približno ekvivalent onoga što se sumnja da je Sanader učinio.

'Časna riječ' Helmuta Kohla

Kada je u jesen 1998. u Njemačkoj na vlast došla crveno-zelena koalicija Schroedera i Fischera, manje-više svima je bilo jasno da se politička karijera Helmuta Kohla bliži kraju. Poslije 16 godina na čelu njemačke vlade, Kohl se opet vratio u Bundestag kao zastupnik, a uskoro će zbog korupcijskog skandala postati jedan od onih koji sjede u zadnjim klupama. CDU-ova afera s crnim fondovima je službeno započela 4. studenog 1999, kada je sud iz Augsburga izdao nalog za uhićenje tadašnjeg rizničara stranke Walthera Lieslera Kiepa, koji se odmah sutradan predao vlastima. Kiep je osumnjičen da je 1991. od trgovca oružjem Karlheinza Schreibera primio milijun maraka donacije za CDU, koje nije oporezovao po važećim zakonima. U istrazi se ispostavilo da je Kiep novac zadržao kod sebe, podijelivši ga s još dvojicom kolega.

Do kraja mjeseca bivši glavni tajnik CDU-a Heiner Geissler priznao je medijima da je stranka u eri Helmuta Kohla imala 'tajne račune', što su njegovi nasljednici na toj funkciji isprva demantirali. No, zbog pritiska javnosti i njemačkih medija, priču se nije moglo zataškati te je ubrzo i Kohl sve priznao. U televizijskom intervjuu 16. prosinca 1999. godine Kohl je potvrdio postojanje tajnih računa te cijelu političku odgovornost preuzeo na sebe. Priznao je i da je dobio 2,1 milijun njemačkih maraka donacija koje nisu zakonski prijavljene, što ih je učinilo ilegalnima. Pritom je Kohl odbio imenovati one koji su mu novac dali, pozivajući se na danu časnu riječ, a kasnije se ispostavilo da njemački kancelar nije od svega toga imao nikakve osobne koristi.

Merkeličina obratnica

Fabrizio Bensch

Fabrizio Bensch

Izvor: Reuters / Autor: Fabrizio Bensch

Helmut Kohl i Angela Merkel

Uslijed pobune u stranci, koju je povela baš 'Kohlova djevojčica' Angela Merkel, bivši kancelar je dao ostavku na mjesto počasnog predsjednika CDU te se ubrzo i zauvijek povukao iz aktivne politike, dok je u CDU mnogi niz godina bio persona non grata. Merkel je tada bila na mjestu glavne tajnice CDU, te je 22. prosinca 1999, dakle već par dana nakon Kohlova TV-intervjua, objavila veliki komentar u konzervativnom dnevniku Frankfurter Allgemeine Zeitung. Merkel je pozvala svoju stranku da se oslobodi utjecaja Helmuta Kohla, nauči bez njega 'voditi svoje bitke' te 'krenuti svojim putom'. Ako se do tada smatralo da bi se Kohl mogao izvući iz cijele afere, nakon Merkeličinog komentara svima je postalo jasno da se korupcija iz njegova vremena neće opravdavati. Merkel je pak za četiri mjeseca došla na čelo CDU, i to na stranačkom saboru u Essenu, gdje je osvojila 897 glasova od 935 prisutnih delegata.

Povezanost Helmuta Kohla sa sumnjivim novčanim transakcijama nije tu stala, pa je 2002. godine otkriveno da je bivši njemački kancelar nakon odlaska s čela vlade radio kao savjetnik medijskog mogula Lea Kircha, što mu je donijelo honorare od 600 tisuća maraka u par godina. Kritičari su smatrali da je Kirchovo medijsko carstvo raslo najviše za šesnaest godina Kohlova kancelarskog mandata, zahvaljujući povoljnim zakonima o medijima, no za te sumnje nikad nisu pronađeni konkretni dokazi. Državno odvjetništvo iz Bonna je pak 2000. otvorilo istragu protiv Helmuta Kohla zbog pronevjere, koji je sljedeće godina platio novčanu kaznu od 300 tisuća maraka.

Obračun s vlastitim mangupima

U svojoj stranci CDU, kojom je dominirao dugi niz godina, Helmut Kohl je postao nepoželjan te ga se dugi niz godina ignoriralo i nije pozivalo na proslave i jubileje. U aferi s neregularnim financiranjem nastradali su i brojni drugi moćni političari CDU, poput Kohlova prvom nasljednika Wolfganga Schaublea (danas ministar financija u kabinetu Merkel 2), Rolanda Kocha Maxa Straussa, dok je cijela stranka gubila lokalne izbore sve dok se nije sama potpuno obračunala s 'mangupima u vlastitim redovima', vrativši se u saveznu vladu – i to kao dio velike koalicije sa socijaldemokratima – tek 2005.

Dakle, paralele koje se mogu povući između slučaja Helmuta Kohla i Ive Sanadera su sljedeće: obojica su bili demokršćanski premijeri koji su dominirali svojim strankama. Isticali su se i svojom europskom politikom. Obojica su nakon odlaska s vlasti nakratko bila počasni predsjednici svojih stranaka i obojica su postala glavni protagonisti korupcijskih skandala. No, tu paralele prestaju jer Helmut Kohl nikad nije razvio čitav koruptivni aparat kojim je isisavao državni novac za privatne i stranačke svrhe. Kohl je, dakle, ilegalno primio novac bogatih donatora, iskoristivši ga isključivo za financiranje predizborne kampanje, ali ne i za osobno bogaćenje. Sanader je pak, kako tvrde optužnice objavljene u hrvatskim medijima, uzimao novac građana i za stranku i za sebe, a isto su činili i njegovi bliski suradnici, kao mjesečni stipendisti HDZ-ova crnog fonda.

Dubina moralnog bezdana

Razlika je, naravno, i u tome kako je stranka reagirala na korupciju svojeg nekad prvog čovjeka. Dok je Jadranku Kosor Sanader instalirao za svoju nasljednicu, koja je na mjesto predsjednice HDZ-a 'izabrana' masovnim skandiranjem u stilu rimske gladijatorske arene i izvan svih prihvatljivih demokratskih procedura, Angela Merkel je izabrana regularno na čelo CDU-a. Pritom je vodstvo stranke preuzela ne zato što je to tako Kohl odredio, nego baš zato što je bila prva koja se potpuno ogradila od svojeg bivšeg mentora. Kosor je to učinila tek mjesecima nakon Sanaderova misterioznog odlaska, poslije njegova pokušaja stranačkog puča. Kohl, naravno, nije ni pokušao bilo kakav puč u stranci protiv Merkel niti je smijenjen s mjesta pozicije počasnog predsjednika, nego je sam dao ostavku.

Nema sumnje da je i visoka politika u EU-u donekle prožeta korupcijom, što se danas čini skoro neizbježnim, ali su rijetki slučajevi poput Sanaderovog, u kojem prvi čovjek države pljačka novac vlastitih građana za financiranje stranke i života na visokoj nozi. Razlika je i u tome što se stranke ekspresno odriču takvih političara, dok HDZ u svojim redovima još uvijek drži i nepravomoćno osuđene za pronevjeru, poput bivšeg ministra obrane Berislava Rončevića. Sanader je pak izbačen iz stranke tek kad je ugrozio novostečenu moć Jadranke Kosor, a ne zbog optužbi za korupciju.

Ukratko, usporedba slučaja Helmuta Kohla i CDU-ove afere s ilegalnim donacijama sa slučajem Sanader i crnim fondovima HDZ-a pokazuje da je hrvatska priča, nažalost, jedinstvena i specifična u suvremenoj europskoj političkoj praksi po svojem kriminalnom obimu i dubini moralnog bezdana. Doista, jedini slučaj koji se približava Sanaderu i HDZ-u jest veliki skandal s početka devedesetih u Italiji, koji je uništio neke etablirane stranke, no to je druga priča. Kada je riječ o paraleli Kohl - Sanader, jasno je da ona ne može biti uvjerljivo korištena kako bi se bivši hrvatski premijer, direktno ili ne, opravdao ili kako bi se cijeli skandal stavljanjem u takav kontekst umanjio.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi