VASIĆEV SKALPEL

Plaćenici svih zemalja...

  • Autor: Miloš Vasić
  • Zadnja izmjena 20.04.2009 14:16
  • Objavljeno 20.04.2009 u 11:00
Eduardo Rozsa Flores zvan Chico

Eduardo Rozsa Flores zvan Chico

Izvor: Cropix / Autor: CROPIX / Vlado Kos

Narodi iz regije koji su upošljavali plaćenike počeli su izvoziti svoje vlastite čim je vrag odnio šalu, a oni međunarodni, nalik na pokojnog Chica i kapetana Dragana, otišli su svojim putem kad je akcija splasnula, a pljačku preuzeli lokalni umjetnici. Zašto bi oni dijelili plijen s kojekakvim stranim avanturistima? Oni su nam trebali za ubijanje i za propagandu, a ne za pljačku; to umijemo i sami, hvala najljepša

To što je Eduardo Rosza Flores, od ranije poznat organima gonjenja, izgubio svoju avanturističku glavu u dalekoj Boliviji nije vijest iznenađujuća. Posebice ne kad se vidi s kim je bio u društvu: Irac, Mađar, Rumunj, svi također od ranije poznati organima, a po crti ekstremno desnih regularno fašističkih ili klerofašističkih svojih relacija.

Taj Flores javlja se prvi put na ovom terenu 1991. kada se – kao što je ovjekovječeno na filmskoj vrpci koja sve trpi – prijavio Glavaš Branimiru (također od ranije poznatom organima, trenutačno na sudu) u Osijeku s idejom da stupi u ZNG. Tako je nastala postrojba poznata kao 'Internacionalni vod', povezana s nekoliko nadasve neugodnih incidenata, od kojih su najpoznatije nerasvijetljene smrti Christiana Wurtemburga i Paula Jenksa, dvojice novinara koji su stradali zbog svojih ludih i ambicioznih glava, ali i još neke smrti.

Odakle Eduardo Rosza Flores u Osijeku, ostaje tajnom; neki kažu da je tu stanovitu ulogu imala i nevladina organizacija Opus Dei, čiji poglavar Manuel Sanchez Hurtado ovih dana u beogradskome tisku prede kao zadovoljni mačak koji je upravo smotao špekec iz smočnice, a na temu ekumenizima i uzajamnog razumijevanja. Kada smo se u to vrijeme, 1991, raspitivali o Floresu kod kolega iz Španjolske i onih bliskih Rimskoj kuriji, dobili smo odgovor da nije higijenski raspitivati se o Opusu Dei i da gledamo svoja posla, jednom riječju. Daleko od toga da dijelimo diletantske predrasude o Opusu Dei na kojima se obogatio onaj Dan Brown s 'Da Vincijevim kodom', ali Opus Dei firma je ozbiljna. Sve naznake kažu da je Opus Dei u međuvremenu (od Francove Španjolske do danas) stvorio i zadržao stanovite veze s ekstremno desnim udrugama i organizacijama diljem svijeta. Katkad je to skoro komično i podsjeća na one 'Gerilce djeteta Isusa' iz Bunuelovog filma 'Mračni predmet žudnje' ili na 'Miliciju Bezgrešne Djevice Marije'. Poslovi su, međutim, nešto drugo.

Činjenica je da se neprežaljeni g. Flores ubrzo povukao u Mađarsku, gdje je pohvatao veze s njemu sličnima. Kažu i da se angažirao u Islamskoj zajednici Mađarske, što ukazuje na karakter više nego koloritni. Kao ključni kriminalistički podaci ostaju njegova sklonost raznim desničarskim urotama i relativno liberalan stav prema ubijanju.

Ukratko, imamo posla s međunarodnim umjetnikom i avanturistom, plaćenikom i ekshibicionistom pritom (razuman plaćenik izbjegava publicitet). Tako se pokojnik javlja kao netipični primjerak plaćenićke pasmine, samim time predviđen za tužan kraj. Taj je zanat u međuvremenu spao sa svog glamuroznog imidža iz šezdesetih godina na krajnje praktičnu ambiciju: prišmajhlati se nekoj od bjelosvjetskih velikih zaštitarskih agencija poput Blackwatera i zarađivati svoju nadnicu za strah u nekom Iraku ili Afganistanu. Iz nekoga razloga Flores i drugovi očito su nasjeli na tu traljavu bolivijsku operaciju; kažu da ih je angažirao taj neki Branko Marinković, naturalizirani Bolivijac, ne bi li se riješio tog nepodnošljivog predsjednika Eva Moralesa, lošeg za posao. Ta dijasporična veza nije bila najpametnija (čovjek se sjeti Antuna Kikaša i njegove diletantske i prema tome neuspjele avanture): bolivijska policija nanjušila ih je nakon dva bombaška napada, na jednog ministra i jednog kardinala (što je zanimljivo!) i locirala u nekom hotelu u nekom Santa Cruzu. U vatrenom okršaju poginuo je naš Flores, a uhićeni su ti njegovi pajdaši. Istraga – takva kakva bude, a što su Bolivijci drugačiji od nas? – možda nas malo opameti; ali, to je uglavnom to i neka se iznenađenja ne očekuju.

arhivski foto

arhivski foto

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Dragan Vasiljković, Daniel Snedden, Kapetan Dragan...

Plaćenićki je zanat, dakle, deklasiran u današnje vrijeme, kako vidimo iz više primjera. Vidimo kako su se Hrvati proveli s tim umjetnicima: stari Boljkovac priča ovih dana da su ga Francuzi još 1991. lijepo upozoravali da se kloni bivših legionara, jer da to neće na dobro izaći; tako je i bilo. Istu su priču imali i Srbi: naš glavni legionar (kaplar dezerter Legija, kako samo ime kaže) dobio je tri puta po 40 godina. Posljednji plaćenik iz te profesije u sumraku slave, kapetan Dragan (Vasiljković, poznat i kao Daniel Snedden), sjedi u australskom pritvoru čekajući izručenje u Hrvatsku, ali to je duža priča na koju ćemo se vratiti kad dođe vrijeme. Taj Dragan doveo je u Srbiju također svojega Irca kome se zagubio trag, ali i neke Nijemce krajnje sumnjivog profila koji su se također diskretno udaljili nakon što su ukrali što se moglo ukrasti (i o njima kad dođemo do kapetana Dragana).

Naredna generacija plaćenika u Srba bili su Rusi (1992-1995.). Njihov je dolazak gromoglasno najavio onaj prevarant Radovan Karadžić: evo, veli, dolaze Kozaci (čuj, Kozaci!), već se vidi prašina i čuje tutanj od njihovih konja preko Karpata, čitave regimente Kozaka s golim sabljama samo što nisu stigle Srbima u pomoć da posijeku sve te ustaše i balije. Umjesto toga dobili su Srbi jednog kljakavog i pijanog generala Filatova koji je cmizdrio na pokopu Slobe Miloševića i nekoliko afganistanskih veterana, tetoviranih i nimalo trijeznijih. Njih sam gledao po beogradskim kavanama kako šutke i mračno piju i gledaju jedan drugoga onim pogledom koji veli: a otkud mi ovdje i što ćemo od sebe? Bavili su se utjerivanjem dugova za račun lokalne mafije i uskoro su nestali u smjeru nekog boljeg i bogatijeg svijeta. Bosanci su tek nastradali sa svojim 'dragovoljcima' koje su dobili bez pitanja, pak ih sada protjeruju koliko mogu.

Narodi koji su upošljavali i prizivali plaćenike uskoro su počeli izvoziti svoje vlastite, čim je vrag odnio šalu, a ovi međunarodni nalik na Floresa i Dragana otišli su svojim putem kad je akcija splasnula, a pljačku preuzeli lokalni umjetnici. Zašto bi oni dijelili plijen s kojekakvim stranim avanturistima? Oni su nam trebali za ubijanje i za propagandu, a ne za pljačku; to umijemo i sami, hvala najljepša. Kad su se stvari smirile i ušle u regularne (tko je jamio – jamio) tokove, ljudi koji su znali samo ubijati potražili su sebi posla gdje se moglo; oni pametniji uglavnom u Iraku, gdje se ubija legitimno i nekažnjeno; oni gluplji po bijelom svijetu, kao naš neprežaljeni Chico Flores. Sic transit gloria mundi.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi