GUBITAK TEŽAK 11 MILIJUNA EURA

Pet slavonskih gradova nema šanse u sporu s Austrijancima

18.07.2012 u 14:00

Bionic
Reading

Pet istočnoslavonskih gradova panično traži načine neplaćanja odštete konzorciju Strabag i Saubermacher za neobavljenu gradnju regionalnog centra za gospodarenje otpadom nakon što je Međunarodni arbitražni sud u svibnju presudio u korist austrijskih tvrtki. Mjesecima gradske uprave Osijeka, Vukovara, Županje, Belog Manastira i Vinkovaca pokušavaju odrediti krivce gubitka spora u kojem će, izgledno je, morati platiti do 11 milijuna eura naknade za izravne troškove, izgubljenu dobit i kamate

KAKO JE DOŠLO DO PRESUDE

Međunarodni arbitražni sud u travnju je presudio da osnivači ZOIS-a – gradovi Osijek, Beli Manastir, Županja, Vinkovci i Vukovar – austrijskim tvrtkama Strabag i Saubermacher moraju platiti izravne troškove od početka projekta, izgubljenu dobit i kamate. Milan Kamenko, sadašnji ravnatelj ZOIS-a i pročelnik za komunalno gospodarstvo Grada Osijeka, tportalu je rekao da cifra iznosi oko 11 milijuna eura. Sukladno postotnim udjelima osnivača ZOIS-a, Grad Osijek mora platiti 43 posto iznosa presude, Vinkovci 23 posto, Vukovar 16 posto, Županja 10,3 posto, a Beli Manastir 6,9 posto.

Ugovor je uime ZOIS-a 2003. godine potpisao tadašnji ravnatelj Ivan Domanovac, koji je sada u mirovini. Nakon što Austrijanci nisu uspjeli dobiti građevinsku dozvolu u ugovorenom roku, ugovor je raskinut 2009, tri godine kasnije. Odvjetnik Damir Zagoršćak, pravni zastupnik gradova do presude, ustvrdio je da odredba o međunarodnoj arbitraži nema smisla jer su sve strane u poslu registrirane u Hrvatskoj. Strabag i Saubermacher, naime, za ovaj posao osnovali su tvrtku sa sjedištem u Antunovcu, pored Osijeka, gdje je trebalo sagraditi nesuđeno odlagalište.

Nakon presude, gradonačelnik Osijeka Krešimir Bubalo najavio je nastavak pravne bitke za pobijanje presude, a gradonačelnik Belog Manastira Ivan Doboš tužbu protiv Osijeka, koji drži odgovornim za sve. Osijek ostalim gradovima predlaže angažiranje odvjetničkog ureda Mirka Silvija Tischlera iz Ljubljane, koji za pokretanje posla unaprijed traži 300 tisuća eura, a za sat rasprave ravno 16.787,92 eura.

Državno odvjetništvo do sada se nije aktiviralo u ovom slučaju, a osječki vijećnici najavili su kaznene prijave protiv određenih osoba u Strabagu i Saubermacheru.

Do sada nitko za mišljenje nije pitao sastavljače ugovora. Damir Klasiček od početka projekta bio je pravni savjetnik Javne ustanove za zbrinjavanje otpada istočne Slavonije (ZOIS). Angažiran je kao profesor na Pravnom fakultetu u Osijeku gdje, među ostalim, predaje međunarodno privatno pravo te arbitražu i mirenje. Sudio je na nekoliko europskih arbitražnih sudova. Presuda ga nije iznenadila jer je upozoravao da posao loše stoji, otkriva u razgovoru za tportal.

Ispred svoje tvrtke Iuris d. o. o. bili ste pravni savjetnik ZOIS-a prije i nakon raspisivanja javnog natječaja. Koja su bila vaša zaduženja u tom projektu i u kojem razdoblju?

Pravi posao nastupio je na 15. sjednici Upravnog vijeća, 18. prosinca 2003. prigodom otvaranja ponuda za realizaciju odlagališta i gdje sam bio voditelj dijela sjednice za ocjenjivanje ponuda, u čijem su radu sudjelovali svi članovi (predstavnici gradova osnivača ZOIS-a) i pet stručnjaka različitih struka. Najbolja je ponuda prihvaćena jednoglasno. Zadatak je bio da pravno bude sve u redu.

Jeste li sudjelovali u sastavljanju teksta ugovora između ZOIS-a sa Strabagom i Saubermacherom?

Da, pravni dio ugovora je rezultat mog rada.

Pet gradova izgubilo je spor na Međunarodnom arbitražnom sudu koji je presudom u travnju odredio vrlo visoku odštetu koju će građani, izgleda, morati platiti Austrijancima. Smatrate li da je određene odredbe ugovora trebalo drukčije definirati?

Temeljne odrednice projekta nalaze se u uvjetima natječaja i u Protokolu koji je potpisan istog dana kada je izabrana najpovoljnija ponuda. Uzrok gubitka arbitražnog spora nije bio Ugovor, koji je potpisan tek 17. ožujka 2006, već odgađanje njegovog potpisa i, nakon potpisa, ponovno odgađanje početka izgradnje odlagališta.

Kada kažete da ste upozoravali da ZOIS ne stoji dobro u tom poslu, na što konkretno mislite i kada je to bilo?

Da, više puta sam upozoravao da ne stojimo dobro jer su odgađanja bila neopravdana, a upozorenja od ponuditelja da će pokrenuti sudski spor stizala su još prije potpisa Ugovora. Predlagao sam da se što prije potpiše Ugovor jer samo to je moglo odgoditi tužbu i dati nam priliku da se pokrene realizacija projekta. Potpisivanje ugovora nije moglo na nikakav način otežati naš položaj jer su bitna pitanja bila sastavni dio natječaja, kao i Protokola koji je potpisan 18. prosinca 2003, dakle, na dan izbora najpovoljnije ponude.

Premda je predstavnik grada Osijeka glasovao za izbor najpovoljnije ponude ponuditelja Strabag Saubermacher, vrlo rano se pokazalo da Grad Osijek baš i nije zadovoljan izborom, a što je vrijeme odmicalo, to je to postajalo sve očitije.

Svakako treba dodati i činjenicu da je Ministarstvo zaštite okoliša otežalo situaciju jer je gospodin Mladineo (Vinko Mladineo, bivši direktor Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, op. a.) više puta iskazao sumnju u opravdanost gradnje jednog odlagališta za pet gradova. On je zastupao tezu da svaki grad treba imati svoje odlagalište. Na upit za razlog takvog stava, odgovor je glasio: 'Prijevozom otpada kroz naselja smrad će smetati stanovnicima.'

Na kraju ste 2009. otkazali suradnju ZOIS-u, prije toga tražili ste da tonski snimaju sjednice upravnog vijeća. Zašto ste to tražili?

Brojni su dokumenti koji dokazuju tko je kočio realizaciju projekta. Na primjer, predstavnik Grada Osijeka je na 33. sjednici održanoj 27. listopada 2008. koja je trajala jedan sat i pedeset minuta (od 13.20 do 15.10 sati) zatražio riječ 26 puta. Takav tijek zbivanja bio je razlog da zatražim od ravnatelja tonsko snimanje sjednica. Na 35. sjednici održanoj 15. siječnja 2009, kada se u prijedlogu dnevnog reda našla točka o raskidu ugovora s ponuditeljima, otkazao sam suradnju sa ZOIS-om.

Kakvo je vaše mišljenje o presudi Međunarodnog arbitražnog suda

Nisam imao vremena detaljnije pročitati pravorijek arbitražnog suda jer je sa 250 stranica opširan, no gotovo sam siguran da ne postoji nijedan razlog za pobijanje predviđen člankom 36. Zakona o arbitraži (NN 88/2001). Zato priče o opravdanosti pokretanja postupka pobijanja pravorijeka nemaju temelja i mogu prouzročiti ogromne troškove.