Svaki dan primamo nova tumačenja skrivenih razloga Papina odreknuća od službe jer malo tko zapravo vjeruje da se Benedikt XVI danas povlači, kako je rekao, prvenstveno zbog starosti i načeta zdravlja. La Repubblica brani tezu da je Papa slomljen vatikanskim intrigama, naročito nakon što je pročitao izvještaj koji je naručen nakon njegova povratka s putovanja u Meksiko i na Kubu, a u vezi s tzv. aferom VatiLeaks, curenjem informacija u talijanske medije, a koje govore prvenstveno o seksualnim i financijskim intrigama, ucjenama i nepodopštinama.

Navedeni list je elaborirao tumačenje prema kojem se Papa odlučio povući nakon što je vidio količinu skandala iz obilnog izvještaja koji su za njega priredili kardinali Josef Tomko, Salvatore de Giorgi i Julián Herranz, premda je posljednji za list El País izjavio da je količina 'prljavštine' otkrivena ili prisutna unutar Vatikana mala u odnosu na korupciju svake vlade na Zapadu, teško je vjerovati kako su ti skandali baš tako mali.

Ide se toliko daleko da se tvrdi kako je posrijedi bilo i podosta pranja novaca te da su pojedini članovi kurije ucijenjeni zbog homoseksualnih i drugih seksualnih zabranjenih odnosa. A nema nikakve sumnje oko toga da će konklava biti na rubu regularnosti jer u nju, barem do slanja ovoga teksta redakciji, ulaze i oni kardinali koji su prozvani zbog zataškavanja pedofilije. Među njima najopskurniji lik je umirovljeni nadbiskup Los Angelesa, Roger Mahony, kojeg se tereti da je tijekom 26 godina biskupovanja zaštitio čak 126 svećenika optuženih za pedofiliju.

Hoću reći, izbor pape će se dogoditi usred neviđene lavine optužbi za korupciju, na koje se još nadovezuju i u nebo vapijući skandali: prije svega zlostavljanje tisuća djece i mladih od strane klerika u SAD-u, Irskoj, Belgiji, Austriji, Australiji, Njemačkoj i drugim zemljama, i sve je to povezano s dosad neviđenom krizom upravljanja, vodstva i povjerenja u Katoličkoj crkvi.

Ne smije se, dakle, prešutjeti da je sustavom zataškavanja seksualnih prekršaja, djelatnim diljem svijeta, upravljala rimska Kongregacija za nauk vjere kardinala Josepha Ratzingera (1981-2005), u kojoj su za Ivana Pavla II sakupljani takvi slučajevi uz najstrože čuvanje tajnosti. Crkva je 'ranjena' i 'jako griješi', kazao je odlazeći Papa, pa se moramo vratiti osam godina unazad kada je, predvodeći Križni put u rimskom Koloseumu, umjesto već umirućeg Ivana Pavla II, Ratzinger govorio o Crkvi kao o lađi koja pušta vodu na sve strane i koja tone.

Problem možda leži u tomu da Crkva u bližoj i daljnjoj povijesti nikad nije gledala previše realno u budućnost, a u prošlosti je previše bila zabrinuta za zemaljsko. Ni danas nije toliko drugačije. Premda se Ratzinger pokušao ispričati i obećati da više neće biti zataškavanja pedofilije, s druge strane ti isti crkveni poglavari posežu za nevjerojatnom dozom relativizacije svojih grijeha kroz koje se ne vidi iskrena isprika i žaljenje (tako je, primjerice, postupio zadarski nadbiskup Želimir Puljić, sadašnji predsjednik HBK, u slučaju župnika iz Bibinja kojeg se teretilo za pedofiliju i kojeg je Puljić naprosto sakrio od javnosti).

Katolička crkva, tajnovita, hijerarhijski čelično ustrojena jer se radi o apsolutističkoj monarhiji (na papi i na svakom je biskupu izvršna, zakonodavna i sudska vlast), ide ili misli da može ići ususret svijetu u kojem su transparentnost, pluralizam i demokracija sve više tražene vrijednosti. Naime, vrlo će teško vodstvo Svete Stolice, kao i čelništvo pojedinih biskupskih konferencija odgovoriti na krizu bez da se dirnu vrijednosti koje to društvo smatra svetinjama (premda se te navodne svetinje ni izbliza ne mogu pronaći u izvorištima kršćanske vjere). A tek kada bismo počeli nabrajati teme koje su na čekanju? Položaj žene u društvu, ne samo u Crkvi, rastavljeni i ponovno vjenčani, homoseksualci, predbračni uobičajeni seksualni odnosi, uporaba kondoma i pilule, goruća potreba da se demokracija, koju će prakticirati kardinali u konklavi, proširi i na niže instance u Crkvi itd., itd.

Što misli onaj koji sada promatra Ratzingera iako ne zna da će ga i naslijediti? Ja bih pokušao nešto predložiti: da se univerzalna vokacija Crkve nikada više ne pokuša ostvariti, da bi postigla ono što Crkva jest, globalizirana zajednica, negacijom istine i destrukcijom morala. Toliko je, naime, teško nasljedstvo svakoga pape. A tek ovoga, okruženog vukovima i sa slomljenim pastirskim štapom?

Ako niste, i kao znak uvažavanja erudicije Pape na odlasku, ali i samopoštovanja, ukoliko se, naime, smatrate intelektualcem ili intelektualkom, u ruke biste makar trebali uzeti knjigu razgovora s papom Benediktom XVI 'Svjetlo svijeta' (u nas objavio Verbum) koju je 2010. priredio njemački novinar Peter Seewald (nakon šest sati razgovora s Ratzingerom). U njoj ćete pronaći jako puno odvažnih rečenica koje ga prikazuju ne onakvim kakav nam se pričinjavao, prvenstveno kao osobu koja je zagovarala strogu obranu tradicije, već kao mislioca koji iznenađuje oštrinom, iskrenošću, otvorenošću i samokritičnošću.

Papa je pokušao odgovoriti nevjerojatno teškim izazovima hrabro i odlučno, ali bezuspješno, pa se povlači poražen od kurije. Odajemo mu priznanje jer je bio maksimalno iskren, koliko papa može biti. Ali kultura i inteligencija, kod Ratzingera doista impozantne, očito nisu dovoljne da se suprotstave makijavelizmu postojećih interesa. Međutim, kao vjernik i kao teolog, osuđujem se kazati da će njegovo odreknuće uvelike promijeniti sliku Crkve, barem njene hijerarhije, jer Benedikt je svoj položaj desakralizirao i, hoteći ili ne, sebe pretvorio u bivšeg poglavara jedne velike vjerske zajednice. Ni manje ni više od toga.