KOMENTAR HELENE PULJIZ

Panika u Vojnoj krajini EU-a ili di si bio 2015.

  • Autor: Helena Puljiz
  • Zadnja izmjena 25.09.2015 09:58
  • Objavljeno 25.09.2015 u 09:58
spojka izbjeglice ludilo

spojka izbjeglice ludilo

Izvor: tportal.hr / Autor: Ilustracija Mihaela Maras/tportal.hr

Nekoliko desetaka tisuća izbjeglica bilo je dovoljno da Europska unija počne pucati po svim šavovima i da se Balkan u najkraćem roku usije do predratnog stanja. Ono što nije uništilo dugogodišnje otezanje s rješavanjem uzroka krize eurozone, uništit će sad otezanje s rješavanjem uzroka izbjegličkog cunamija i nepostojanje zajedničke migrantske, sigurnosne i vanjske politike, praćeno odricanjem od poštovanja ljudskih prava kao jedne od vrednota na kojima se Unija deklarativno širila i razvijala. Pažnja domaće, ali i europske i svjetske javnosti uperena je na Vojnu krajinu EU-a, u kojoj je ponovno eksplodiralo nepatvoreno političko ludilo

Odluka mađarskog parlamenta da vojska treba pretresati kuće njihovih građana ako postoji sumnja da se u tim kućama kriju izbjeglice, potez je koji neodoljivo podsjeća na Europu uoči i iz Drugog svjetskog rata. Nekad u 'civilizacijskom' ratu protiv Židova, danas u civilizacijskom ratu protiv izbjeglica iz islamskih zemalja. Nama susjedna Mađarska, u kojoj je danas moguće sve što je do jučer bilo nezamislivo i izostanak jasne poruke s izvanredno okupljenog Europskog vijeća kako je to ponašanje, u najmanju ruku, posve neusklađeno s europskim vrijednostima, slika je Europske unije 2015. godine.

To je danas dezintegrirana skupina država koje međusobno dijele sve manje zajedničkih interesa, a kako je i novca sve manje, i ta veza koja nas sve još drži na okupu, uskoro bi mogla puknuti.

Izbjeglički val koji je stigao na južne granice Europe ogolio je svu bijedu do besmisla birokratizirane Unije i sebičnih država koje čine tu zajednicu, za koju se vjerovalo da trajno osigurava mir i stabilnost na Starom kontinentu, slobodan protok ljudi, roba i kapitala, poštovanje ljudskih prava na najvišoj razini, gospodarski prosperitet. Nekad divan san pretvorio se u prvim desetljećima 21. stoljeća u noćnu moru i veliko je pitanje hoće li Unija uopće preživjeti kad i dok se ova izbjeglička navala primiri. Panika u Vojnoj krajini EU-a (Hrvatska/Mađarska/Grčka/Italija, a i Srbija budući da je potpisala sporazum o pridruživanju) najbolji je pokazatelj koliko loše stvari stoje u samoj Uniji.

Kad se ne čita što se potpisuje

Budući da ne postoje zajednička sigurnosna politika i zajednička vanjska politika, ispalo je kako ih je sve – počevši od nas i Mađarske, iznenadio ljetni izbjeglički cunami, premda neke mudre glave i mediji koji prate što se zbiva na Bliskom istoku i u Aziji barem tri godine upozoravaju da će se dogoditi ovo što se upravo i događa. Naravno, nije riječ o iznenađenju nego o odluci središnjih država da se problem ignorira nauštrb interesa periferije, a formalno opravdanje za to ugrađeno je i u Dublinsku uredbu, na koju se danas svi pozivaju.

Pogranične države očito nisu puno razmišljale o tome što potpisuju kad su pristale na Dublinsku uredbu (prva verzija donesena je 2003. godine) koja predviđa da tražitelji azila (danas izbjeglice) zahtjev podnose u državi Unije u koju su prvu ušli. I ondje ostanu odnosno budu preraspoređeni samo i ako se ostali smiluju i pristanu na (apsurdne) kvote. Toj bi uredbi bolje pristajao naziv Dublinska pogodba.

Ako ljudi bježe iz Azije ili Afrike u Europu, onda to sigurno neće masovno činiti preko Danske, Slovačke ili Francuske nego zemalja koje su im najbliže – Italije, Grčke, a onda i Mađarske i Hrvatske. Ako pak bježe iz Ukrajine, ugrožena je Poljska, ali ne i Velika Britanija. O čemu su razmišljala vodstva tih država kad su pristala na takvu nepoštenu igru u kojoj je nemoguće pobijediti i koja države poput Velike Britanije, Češke ili Francuske unaprijed amnestiraju od bilo kakve pomoći Vojnoj krajini EU-a? Ili uopće nisu gledali što potpisuju ili su bili nevjerojatno naivni u uvjerenju kako zajedništvo u Uniji znači i zajedništvo u nevolji, odnosno neupućeni u stanje na Bliskom istoku i u Africi. Zajedništvo Unije baš je poput zajedništva koje zagovara predsjednica Kolinda Grabar Kitarović – sadržajno nepostojeće, ali sebično i u provedbi usmjereno na produbljivanje podjela zbog partikularnih političkih interesa.

HDZ brani kršćanstvo s ekipom koja je tek 1989./1990. otkrila Boga

Njemačka, Švedska, Finska i Nizozemska jedine su zemlje koje su periferiji izišle u susret u ovoj krizi, porukom da će one u većem broju dijeliti azile izbjeglicama koje se slijevaju u Vojnu krajinu i zbog toga je posve neshvatljiv bijes bivšeg istočnog bloka prema liderici Njemačke i EU-a Angeli Merkel, kao i uvredljive optužbe za izazivanje kaosa kojima ju je obasula hrvatska predsjednica, uz zdušnu podršku njezine stranke, sve ekstremnijeg HDZ-a. Možda predsjednica Kolinda Grabar Kitarović ima nerealne ambicije oteti lidersku poziciju u EU Angeli Merkel, ali ipak se nadam kako je njezina najveća opsesija biti 'samo' vrhovna zapovjednica HV-a.

Predsjednica RH i HDZ Tomislava Karamarka, koji žele preuzeti apsolutnu vlast u državi i pritom više ne biraju sredstva da dođu do tog cilja, svrstali su se u blok bivših komunističkih, totalitarnih država u kojima su političke elite otkrile Boga tek u sezoni 1989./90. (to je ta uspravnica), a kojima je glavni problem u ovoj izbjegličkoj krizi navodno sačuvati 'europsko kršćanstvo' od prodora izbjegličko-migrantskog islama. Zaštita navodnog kršćanstva samo je alibi za promicanje ksenofobne politike koja treba prikriti činjenicu da su to političari bez ideja i trunke kreativnosti. Oni nude isključivo klaustrofobično zatvaranje Tvrđave Europa i ništa više, a zatvaranje neminovno vodi u kolaps, u budućnost u kojoj će neki novi ratni invalidi neke nove klince pitati 'di si bio 2015.-e'.

Panika u Vojnoj krajini EU-a

Europska unija postojat će dok se Njemačka od nje ne umori i ne odustane. Hrvatska Zorana Milanovića u savezništvu je s Njemačkom i Švedskom. Hrvatska Tomislava Karamarka i Kolinde Grabar Kitarović saveznica je Mađarske Viktora Orbana. Zbog Orbanove Mađarske, Hrvatska Zorana Milanovića u verbalnom je, političkom i ekonomskom ratu sa Srbijom Šešeljevih učenika Tome Nikolića i Aleksandra Vučića, a na rubu je da joj verbalni i politički rat s Mađarskom preraste i u ekonomski rat. Hrvatska Zorana Milanovića odlučila se za dosljedno poštovanje humanitarnog prava i ljudskih prava. Orbanova Mađarska odlučila se za dosljednu ksenofobiju i kršenje ljudskih prava. Nacionalistička vlast u Srbiji odlučila je izvući maksimalnu korist od hrvatsko-mađarskog sukoba, na štetu onih s kojima je do jučer ratovala, a iz HDZ-a, u svem tom ludilu čujemo istu retoriku kakvom se hrvatskom premijeru obraćaju srpski nacionalisti i podivljali beogradski mediji. Ne čudi, ta bili su već braća po oružju.

Zaoštravanje odnosa sa Srbijom Zoran Milanović opasno koristi i u predizborne svrhe; zalaganje za Europu otvorenih granica nije u skladu sa zatvaranjem granice građanima države koja pristupa Europskoj uniji. Zoran Milanović nije idealan premijer za Hrvatsku, daleko od toga, ali s ovom situacijom nosi se bolje nego što bi to uopće itko mogao pomisliti prije nego što je izbjeglička kriza došla i na naša vrata. Zamislite samo kakva bi Hrvatska bila da je u ovom strašnom trenutku vode Karamarko i HDZ s Pantovčaka.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!