Volonterima udruge Naš San Njihov Osmijeh u Puli se, kao i u ostatku Istre, jednostavno vjeruje. Od 2010. otkad postoje, dokazali su se niz puta, prikupljajući hranu i novčane donacije za ciljane akcije pomoći najpotrebitijima. Upravo s novcem 17. rujna kreću u Beograd, gdje će u dogovoru s izbjeglicama na licu mjesta kupovati ono što im je najpotrebnije. Novac nose jer su se s pošiljkama hrane ranije znali opeći, a ovako bi sve trebalo proći bez nepotrebnih komplikacija. U toj akciji, nazvanoj 'Ljubav bez granica', pomagat će im srpski humanitarci, već prekaljeni na tom izbjegličkom terenu, s kojima je suradnja već dogovorena.

Dosad je prikupljeno oko 5.000 kuna od dvadesetak donatora. Približavanjem datuma odlaska, iznos se ubrzano povećava, a tako je bilo i u lipanjskoj akciji 'Slušaj svoje srce'. Tada su volonteri, uz dvije tone hrane, prikupili i oko 47.000 kuna za gotovo 400 obitelji u 15 županija, na potezu od Istarske do Vukovarsko-srijemske.

'Hrana je podijeljena u prvih 10 dana, pa smo ostalih 19 svakodnevno, ujutro i navečer, kupovali hranu, uglavnom u trgovačkim centrima na terenu', kaže Loparić. Detekcija potrebitih obitelji započela je dva-tri mjeseca ranije, a na tome su radili volonteri - po jedan u svakoj županiji. Među potonjima bilo je i onih koji su prvi put sudjelovali u takvom pomaganju. 'Vidjeli su da tražimo volontere, javili su se, detaljno smo popričali i dali su se u akciju', objašnjava Loparić.

'Gledaju nas kao da ih želimo opljačkati'

'Fenomenalan je osjećaj kad se vratite. Ja prepoznam rijetke, jer sam ih vidio na 10 minuta, a oni se mene sjećaju kao osobe koja im je pomogla prije godinu dana i sad se opet vratila', kaže. Lijepo je to i zato što prvi put obično naiđu na zid nepovjerenja. U malim mjestima, bogu iza nogu, često ih dočekuju i sa strahom. 'Gledaju nas kao da ih želimo opljačkati. Pitaju odakle smo, a kad čuju da smo iz Pule, tek onda im ništa nije jasno. Ljudi su skeptični, neki su već bili prevareni, pitaju hoće li račun za hranu dobiti poštom.'

Paketi pomoći rade se tek nakon kratkog razgovora s obitelji, kad se ustanovi tko sve živi u kućanstvu. Volonteri odlaze do automobila i pakiraju, po potrebi, Čokolino i slatkiše za djecu, uz ono najosnovnije, poput mlijeka, ulja i brašna. Logistika je izgledala tako da su iz Pule krenuli sa starim kamionom, ali i Fiatom Punto, pa se hrana prekrcavala u automobil svake večeri u Zagrebu, odakle se kretalo po županijama.

Razina siromaštva koju je vidio iznenadila ga je, osobito ove godine, osobito u Krapinsko-zagorskoj županiji gdje 2014., zbog nedostatka lokalnih volontera, nije našao potrebite. 'Bio sam po selima i pitao ljude, imate li dvije-tri obitelji kojima treba pomoć, ali nisu znali, govorili su da svi dobro žive. Mislio sam da je to super županija. Ali sad 2015. ispostavilo se da su najpotresnije situacije bile upravo u toj županiji. Ljudi žive u neprilagođenim nastambama bez ikakvih uvjeta, bez struje... Nitko ne zna za njih, to su stari, povučeni ljudi, nepovezani sa svijetom. A što idete istočnije, prema Slavoniji, to je sve veća katastrofa', svjedoči Loparić. Većini obitelji koje je obišao potrebna je, kaže, i psihološka pomoć. Nisu rijetke situacije u kojima muškarci propiju dnevnu zaradu, a doma imaju ženu i djecu, sve više njih.

'Jednostavno sam htio pomagati i to je to'

Što je Loparića motiviralo da pokrene osnivanje humanitarne udruge?

'Često me to pitaju. Ništa posebno. Ništa konkretno nije se dogodilo da bi to potegnulo. Jednostavno sam htio pomagati i to je to. Imao sam tu ideju i ranije, ali nisam imao ljudsku potporu, a onda je odjednom krenulo. Nas nekoliko pokrenulo je udrugu i bez svih to ne bi tako naraslo. Nisam imao pojma što radim, ali uz pomoć puno dobrih ljudi došli smo do velike razine i pokušavamo na njoj ostati', kaže. Udruga broji 60-ak volontera, uglavnom u Puli, ali i u Žminju, Rovinju, Pazinu.

Svi u udruzi rade volonterski, a plaću zarađuju drugdje. Njegov radni dan u Lučkoj kapetaniji traje od sedam do 15 sati. Sudeći po obujmu humanitarnog rada, čini se da se pozdravio sa slobodnim vremenom. Ne baš skroz, kaže, ali uglavnom. To ga, međutim, ni najmanje ne muči, barem zasad dok još nije zasnovao obitelj. 'Po meni je taj stav da se nema vremena samo izlika, ništa drugo. Jednostavno si posložite prioritete, što vam je najvažnije i to je to. Ponekad prioriteti mogu varirati, ovisno o ljubavnoj ili obiteljskoj situaciji, ali ako si spreman dati sve od sebe, onda se može. Odricanje je tu, ali sve se stigne.'

S birokracijom se teško nosi. 'Jednom tjedno dođe mi da zapalim papire i pomažem ljudima bez udruge. To je nažalost tako, birokracija nas koči, ali moramo raditi po zakonu, jer vas neka budala može prijaviti i zbog jednog neurednog papira možemo nestati kao udruga', obrazlaže Loparić. A birokratskog posla je puno, pa se tako svaki proizvod iz netom doniranih vreća hrane koje su donijeli nogometaši NK Istre mora unijeti u računalo. Osim donatora, i primatelji pomoći dobivaju izlistak onog što su dobili, te su ga dužni potpisati.

Mjesečni troškovi udruge - 560 kuna za knjigovođu, 400 i nešto kuna za četiri telefona, 100 kuna za računalni program i još ponešto režija za dva skladišta u vlasništvu Grada Pule - pokrivaju se iz donacija. 'Sad sam bio na jednom piću, prijatelj mi je donio 1.500 kuna za Beograd. Imamo strašno povjerenje, kao rezultat toga što smo transparentni i pokazujemo ljudima račune. Nema tajni', zaključuje Loparić.