Bit će to već šesti premijer kojeg će Macron imenovati otkako je drugi put izabran na mjesto predsjednika 2022. godine. Novi šef vlade suočit će se s teškim zadatkom: treba pronaći način da smanji francuski proračunski deficit i istodobno spasi povjerenje u drugo najveće gospodarstvo eurozone jer sve više djeluje – neukrotivo.

Kapetan momčadi

Jedno od imena koja kruže hodnicima Elizejske palače jest Jean-Louis Borloo, bivši ministar i nekadašnji vlasnik nogometnog kluba Valenciennes, piše Politico. 'On neće biti čovjek koji mora tražiti dopuštenje od predsjednika da se 'umoči'', rekao je jedan od savjetnika vlade, opisujući ga kao potencijalnog kandidata koji ima dozu samostalnosti.

Borloo, kao i Macron, dolazi iz političkog centra, ali ne pripada njegovu krugu. Osnivač je male centrističke stranke UDI i poznat je po većoj neovisnosti od drugih Macronovih saveznika. Prema riječima savjetnika iz predsjednikove stranke Renesansa, Borloo je netko tko može 'govoriti lijevo' i izbjeći percepciju da je samo 'Macronov poručnik'.

Dodatna mu je prednost to što se već neko vrijeme drži podalje od svakodnevne politike, stoga ne predstavlja prijetnju mnogim potencijalnim predsjedničkim kandidatima. Konzervativni čelnik Bruno Retailleau izjavio je da je u četvrtak ujutro razgovarao s Borloom, a opisao ga je kao 'remetilačkog' te ni ljevičarskog ni Macronu bliskog, što su, kako je rekao, bila njegova dva ključna kriterija za podršku novom premijeru.

No Francuskoj je potreban borben premijer, a Borloo je iz aktivne politike izašao još 2014. godine. Socijalistička stranka lijevog centra, koja bi mogla imati ključnu riječ u formiranju nove vlade, već je poručila da bi on za njih bio neprihvatljiv izbor.

Redovnik ratnik

Bivši premijer Sébastien Lecornu tvrdi da nije zainteresiran za povratak, ali Pariz bruji o suprotnome. Nakon što je u ponedjeljak ujutro dao ostavku, izazvavši ovu političku krizu, Macron mu je ipak povjerio zadatak da 'u 48 sati pronađe izlaz iz nereda'.

Sljedeća dva dana 39-godišnjak je proveo sastajući se s predstavnicima svih političkih frakcija, djelujući iznenađujuće optimistično. U srijedu je, u velikom televizijskom intervjuu, otkrio da radi na nacrtu proračuna koji bi mogao poslužiti kao polazište za parlamentarne rasprave.

Pa ako sve ide tako dobro – zašto bi otišao? Upravo to pitanje potaknulo je niz špekulacija, a one su kulminirale nakon što su Lecornuovi suradnici morali demantirati pisanje Le Parisiena da će uskoro biti ponovno imenovan premijerom.

U pokušaju da stiša glasine, Lecornu je u srijedu navečer poručio: 'Ja sam redovnik ratnik, a moja je misija završena.' I doista, ima razloga da mu se vjeruje. On se smatra Macronovim čovjekom od povjerenja pa bi njegovo ponovno imenovanje – u trenutku u kojem je predsjednikova popularnost pala na najnižu razinu – bilo poput dolijevanja ulja na političku vatru.

Kolega iz razreda - iz oporbe

Hoće li Francuska, nakon tri centrističke i desnocentrističke vlade, konačno dobiti premijera s ljevice? Ovog tjedna pojavile su se glasine da Macron razmatra imenovanje kandidata koji bi barem djelomično skrenuo politički kurs ulijevo.

Najčešće se spominje Boris Vallaud, čelnik socijalističke skupine u Nacionalnoj skupštini i njegov kolega iz prestižne škole École nationale d’administration, svojevrsne 'tvornice francuskih predsjednika'. Dvojac je nekoć surađivao u Elizejskoj palači pod predsjednikom Françoisom Hollandeom, sve dok Macron nije napustio socijaliste i osnovao svoju stranku.

Vallaud je ovih dana poručio da su socijalisti 'izrazili svoju raspoloživost za vođenje zemlje, uz promjenu političkog smjera'. I tu leži problem: Macron ne želi premijera koji će voditi vlastitu politiku, već onoga koji će nastaviti njegovu. Konzervativci su pak jasno dali do znanja da neće podržati vladu koju vodi ljevica, pa bi Vallaudu trebala i tiha potpora centrista, ali i krajnje ljevice iz pokreta Nepokorena Francuska.

Mali Draghi

Jedan od mogućih Macronovih poteza mogao bi biti zaobilazni put: imenovanje tehnokrata koji bi, poput bivšeg talijanskog premijera Marija Draghija, smirio političke tenzije i prebacio fokus na ekonomiju.

Najozbiljnije se u tom kontekstu spominje Pierre Moscovici, čelnik francuskog Revizorskog suda. Bivši socijalist i europski povjerenik, Moscovici je bio ministar i pod Françoisom Hollandeom i pod Jacquesom Chiracom, što pokazuje njegovu sposobnost političkog manevriranja između lijevih i desnih vlada.

Kao čelnik Revizorskog suda, Moscovici ima precizan uvid u financijsko stanje zemlje i dobro zna gdje bi trebalo rezati da bi se smanjio proračunski deficit. A postoji i praktična prednost: njegov mandat ionako istječe krajem godine, dakle bio bi dostupan za novu dužnost.