VASIĆEV SKALPEL

Očekujući Paradu ponosa

09.10.2010 u 08:00

Bionic
Reading

Kada je prije desetak dana Arsenal igrao u Beogradu s Partizanom nijedan engleski navijač nije bio napadnut: između sebe su se štemali partizanovci i zvezdaši. U nedjelju će imati zajedničku žrtvu i zajedničkog neprijatelja – policiju. Sukob je, kladim se u rundu pića, neizbježan

To što je ove godina vlast u Srbiji svečano obećala da će Parade ponosa 10. listopada biti, crkli-pukli, nije utješilo nikoga. S obzirom na dosadašnja iskustva tranzicijskih zemalja i Rusije, teško je biti optimist. Cijela je priča, kriza, kak bi rekli, pomaknuta sa svoje bezazlene biti (promidžba trpeljivosti i grassroots demokracije) na eminentno političku razinu, a znamo kako to u nas ide.

Promotivni spot beogradske Parade ponosa

Ovih dana u Beogradu i Srbiji svatko tko je netko u politici (i inače) osjeća potrebu da pusti poneki zvuk na tu temu. Standardni i najčešći zvuk je onaj 'političke korektnosti' (to treba, tolerancija, svatko ima pravo na svoj stil života, svi smo protiv nasilja itd.), s neizbježnim 'ali' iza zareza: ali ja sam straight, nisam gay i ne dijelim te vrijednosti, mada, naravno, oni imaju pravo na tralala... Kao da je riječ o anketi, popisu stanovništva po seksualnim preferencijama i spolnim sklonostima. Tako sada ministri, narodni predstavnici, estradne zvijezde i sudionici 'Farme' izražavaju svoje 'stavove glede Parade ponosa i spolnosti uopće, na veselje puka.

Ljevice nema, pak ni njihovog stava, osim LDP-a Čedomira Jovanovića, ali 'sve su to ionako pederčine', kako kaže desnica; vladajuće stranke koalicije ekstremnog centra puštaju opisane zvuke; desnica je odlučno protiv; crkva tu 'nastranost' dakako osuđuje, ali i osjeća potrebu da preklinje kršćanske dušice ne bi li se uzdržale od nasilja. Netko je u međuvremenu podlo pustio u javnost (internetsku, naravno) crva: da su LGBT organizacije, kao, tražile podršku od patrijarha, što je izazvalo odgovarajuću indignaciju gdje treba i gdje može.

Zaključavanje ukućana

Famozni Dragan Marković, zvani Palma po svojoj privatnoj televiziji, predložio je prije par dana da se Parada ponosa održi, ali u tri sata ujutro 2035. godine, lokaciju nije naveo, ali se smatra da je mislio na pustinje Arizone ili – znajući ga – na Trg bana Josipa Jelačića. Ipak je on bio Arkanov borac, financijer i nasljednik na čelu Komandantove Stranke srpskog jedinstva. Obećao je da će u nedjelju svoju obitelj zaključati u kuću i isključiti sve elektronske medije. Tomislav Nikolić, bivši Šešeljev zamjenik, a sada predsjednik partije obrijanih četnika europskog usmjerenja, Srpske napredne stranke, također je indigniran i iz kuće izlaziti neće, niti će svojima dopustiti gledanje televizije.

Palma o Prideu

Među ministrima u vladi traje igra 'tko će koga': svi dopuštaju mogućnost da se na Paradi ponosa u nedjelju pojave, pa bumo vidli ko je došel. Jedini ministar koji je javno obećao doći je Svetozar Čiplić, inače mlitavi i teško opisivi ministar za ljudska prava, ali on mora 'formacijski'. Ministar policije Dačić odgovarajuće odlučno izjavio je da on, doduše, nije gay, ali i da će policija učiniti sve da se ta manifestacija održi u sigurnosti i bez ugrožavanja javnog reda i mira, cestoredarstvenih propisa, života i imovine građana. Čujem od policajaca da će ih biti oko pet tisuća (što je veći dio beogradske policije); čujem i da policijski konjički eskadron danima vježba za suzbijanje demonstracija, što nisam siguran da je dobra taktička ideja: dosad se konjica nije proslavila u tom poslu, a konji su i veoma osjetljivi na suzavac koji bi mogao postati neizbježan (sve smo to već vidjeli u Beogradu).

Tko kontrolira ulicu?

Sve to skupa skriva pravu bit i jedini važni meritum spora: politički sraz nacionalističke desnice i proeuropske vladajuće koalicije. Tu je riječ o tome tko zapravo kontrolira ulicu i tko – osim države – polaže pravo na primjenu nasilja u političke svrhe. Nije, dakle, riječ o guzicama, niti o tome mogu li dečki s dečkima i puce s pucama, riječ je o nečemu mnogo ozbiljnijem: o odmjeravanju snaga na razini čiste politike - politike moći. Sve te licemjerne propovijedi o grijehu, prirodnom i neprirodnom, ćudoređu, crkvenom nauku i kaj bu rekel velečasni, sve je to dimna zavjesa. O moći je riječ: tko može nešto narediti ili zabraniti i koje su sankcije zaprijećene. Odmjeravanje snaga, dakle, slijedi na cesti, tamo gdje se stvari političke konačno odmjeravaju i rješavaju, sviđalo se to nama ili ne. Na cesti je Milošević došao na vlast i na cesti je vlast izgubio, podsjećam. Sve ostalo je licemjerje, ideološka magla i podvala. Niti je vlastima stalo do seksualnih sloboda i prava LGBT pučanstva, niti je ekstremnoj klerofašističkoj desnici i neonacistima stalo do spolne čistote, prirodnosti, ćudoređa i dobrog odgoja mladeži.

Ovako je bilo prije devet godina

Ta zlosretna LGBT margina našla se tako između čekića i nakovnja dviju političkih opcija sklonih nasilju, legitimnom ili nelegitimnom, ali nasilje odlučuje o vlastitom legitimitetu na kraju krajeva, ne zaboravimo to. Jedni će ih braniti policijom, konjima i suzavcem, palicama i vodenim topovima. Policija sama ima raznih dvojbi oko toga: esprit de corps, duh trupe, nije baš najtolerantniji, to je za zatvorenu skupinu koja se osjeća izopćenom i ugroženom normalno i očekivano, stega je, međutim, stega i oni će posao obaviti, ali pazeći kolika je stvarna politička podrška u tom teškom poslu, imaju oni veoma istančan osjećaj za to. Ako je vlast iskrena, oni će se potruditi.

Ekstremna klerofašistička desnica, njeni neonacistički saveznici i zajednička ulična vojska nogometnih navijačkih plemena, pak, u sukob ulazi s mnogo manje dvojbi i sumnji. Njima je svaka prilika da se nasiljem nametnu kao politički igrači i ulična snaga dobra, to ionako rade nakon svake tekme. Kada je prije nekoliko dana Arsenal igrao u Beogradu s Partizanom nijedan engleski navijač nije bio napadnut: između sebe su se štemali partizanovci i zvezdaši. U nedjelju će imati zajedničku žrtvu i zajedničkog neprijatelja – policiju. Sukob je, kladim se u rundu pića, neizbježan. Crkva će, dakako, biti užasnuta nasiljem suprotivo kojemu se bila na vrijeme izjasnila, ali – narod je uvijek u pravu, njegova se volja mora izraziti, pa i na način ne baš kršćanski, ali barem bogougodan, takav je život.