KOMENTAR GORDANA DUHAČEKA

Obrišite suze: Njemačka ne voli Hrvatsku!

  • Autor: Gordan Duhaček
  • Zadnja izmjena 02.09.2014 07:18
  • Objavljeno 02.09.2014 u 07:18
milanović-merkel-karamarko

milanović-merkel-karamarko

Izvor: tportal.hr / Autor: Ivana Galović

U povodu prošlotjedne berlinske konferencije o Zapadnom Balkanu, u domaćim se medijima ponovno opširno pisalo o tome kakav je odnos Njemačke prema Hrvatskoj i je li najmoćnija europska država u međuvremenu zavoljela Srbiju. Naš komentator se zato osvrnuo na dugu povijest hrvatskih emocija prema Njemačkoj podsjećajući kako se međunarodna politika vodi u skladu s državnim interesima, a ne osobnim ili kakvim drugim simpatijama

Drage čitateljice i čitatelji, upozoravam vas da ćete uskoro pročitati nešto što bi vas moglo duboko potresti, što bi u vama moglo izazvati tjeskobu i očaj, što će vam natjerati suze na oči i od čega će vam se dignuti kosa na glavi. No bez obzira na sve strašno što ćete proživjeti suočeni s tom informacijom, potrebno je suočiti se s istinom, jer kako su uvijek govorili Oprah i dr. Phil – priznati problem pola je rješenja.

OK, jeste li spremni? Udahnite duboko, molim vas.

Evo o čemu je riječ: Njemačka uopće ne voli Hrvatsku. Njemačku nije briga za Hrvatsku, Njemačka nema nikakve posebne simpatije prema Hrvatskoj, Njemačka je potpuno ravnodušna prema tome što se u Hrvatskoj jako pati od toga da bude voljena u Njemačkoj.

Naime, Njemačka je jedna uređena i racionalna država, koja svoju vanjsku politiku – bez obzira jesu li na vlasti demokršćani, socijaldemokrati ili i jedni i drugi kao sada – vodi prema svojim državnim interesima. Ako se interesi Njemačke i Hrvatske poklapaju, Njemačka će podržati Hrvatsku. Ako to nije slučaj, Njemačka neće odustati od svojih interesa kako bi ugodila Hrvatskoj ili nešto slično. Dapače, Njemačka će svoje interese nastaviti zagovarati i realizirati čak i ako to ujedno šteti Hrvatskoj, jer tako radi svaka normalna država na svijetu – igra na svoju, a ne tuđu korist.

Problem, dakle, nije u Njemačkoj, problem je u Hrvatskoj, koja svoje državne interese na definira racionalnim promišljanjem, nego većinom vodeći se emocijama koje često izviru iz ratnih trauma ili kompleksa manje vrijednosti. Dobar primjer toga poznata je pjesma 'Danke Deutschland' u izvedbi Sanje Trumbić, kojom je hrvatsko društvo početkom devedesetih paradigmatski iskazivalo zavidan podanički mentalitet, a izazivalo podsmijeh kod svakoga tko zna najbanalniju istinu međunarodne politike, a to je da je vode interesi. Pa nije se vlada Helmuta Kohla zalagala za priznanje hrvatske neovisnosti zato što je Kohl jako volio Hrvate i Hrvatsku, iako se to tako već godinama ozbiljno predstavlja u našoj javnosti pa i od ljudi koji su obnašali funkciju ministra vanjskih poslova, nego jer je to bio interes svježe ujedinjene Njemačke koja je demonstrirala svoju novu političku moć u Europi.

O tome tko Hrvatsku u svijetu voli, a tko ne, tijekom proteklih 24 godine državne neovisnosti ispisalo se vjerojatno stotine tisuća stranica u medijima i knjigama što je bio ogroman gubitak vremena i energije, kao i mnogo toga drugog u ovoj državi. Naime, Hrvatsku većina država ovog svijeta ne voli niti mrzi, jednostavno ih nije uopće briga za Hrvatsku, nego za vlastite nacionalne interese koji se mogu i ne moraju poklapati s hrvatskim. Ali Hrvatska to tvrdoglavo odbija shvatiti već više od dva desetljeća pa se ljuti na one koji je kakti ne vole, a provincijski dodvorava onima koji je kakti vole. Ludnica!

Isto tako, Velika Britanija ne mrzi Hrvatsku, niti je voli, naravno. Niti Velika Britanija voli Srbiju, kao što naše istočne susjede ne voli ni Rusija, nego ih koristi kao geostratešku kartu u svojim prepucavanjima sa Zapadom. Blesava nacionalistička krilatica iz devedesetih o tome kako je Srba i Rusa sto milijuna (ili koliko god) jednako je smiješna kao i priče o povijesnom savezništvu i pobratimstvu Njemačke i Hrvatske, što se često može čuti na hrvatskoj (ekstremnoj?) desnici. (Tragikomične ispade Bakira Izetbegovića o ljubavi Turske za BiH bolje ne spominjati.)

Zato vrijedi podsjetiti da je Hitlerova Njemačka potpisala saveznički sporazum s Kraljevinom Jugoslavijom i nije ju uopće bilo briga za nekakvu NDH kao 'izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda' sve dok vlada princa Pavla u Beogradu nije srušena uz moto 'Bolje rat nego pakt'. Onda je nacističkoj Njemačkoj okej postao i Mussolinijev pijun Ante Pavelić i ta neka NDH, a što su doista Nijemci mislili o Hrvatima, najbolje se može vidjeti u memoarima Glaisea von Horstenaua koji su objavljeni i kod nas. Pa čitajte.


Zato se i prošlotjednu berlinsku konferenciju o Zapadnom Balkanu treba gledati isključivo kao izraz njemačkih interesa, a ne emocija bilo kakve vrste. Kao što je odbila doći u Zagreb na proslavu ulaska u Europsku uniju zbog Lex Perković, njemačka kancelarka Angela Merkel izljubila se u četvrtak s hrvatskim premijerom Zoranom Milanovićem kao da se ništa nije dogodilo, jer je i jedno i drugo u danom trenutku odgovaralo interesima njemačke politike, koja želi stabilizirati regiju i potaknuti je da počne racionalno, a ne emocionalno reagirati te promišljati svoju budućnost. Kada Merkel nije 1. srpnja 2013. došla u Zagreb, to je bilo zato da demonstrira kako EU funkcionira na principu poštovanja dogovora, a ne zato što je bila ljuta na Hrvatsku. Doista treba imati iskrivljenu sliku o sebi i vlastitoj poziciji da se misli kako Hrvatska u najmoćnijoj političarki svijeta izaziva neke posebne emocije.

Po domaćim reakcijama na gradnju Jadranko-jonske autoceste može se jasno zaključiti da Merkel nije uspjela potaknuti na racionalno ponašanje, jer je odmah započelo cmizdrenje o tome da cesta neće biti asfaltirana po hrvatskom teritoriju, kao da je to uopće relevantno. To je opet taj samoporažavajući provincijski refleks kojim se pokazuje posvemašnji izostanak znanja o tome kako funkcionira Europska unija. Nitko se nije zapitao, primjerice, što je jeftinije i povoljnije, što ekološki i prometno ima smisla – graditi autocestu uz jadransku obalu ili kroz hercegovački krš. To bi bilo racionalno, ali koga briga kad se opet može izlijevati vlastite emocije i potpaljivati stare nacionalističke sukobe.

Odluka o trasi autoceste treba se donositi na osnovi jasnih ekonomsko-ekoloških parametara i brojki, a ne na osnovi toga što je Trebinje granatiralo Dubrovnik 1991. godine. Da se na takav diletantski način razmišljalo u Parizu i Bonnu, sigurno se 1951. ne bi potpisao sporazum o uspostavljanju Europske zajednice za čelik i ugljen, iz čega je kasnije nastala EU. To je, dakle, bilo samo šest godina nakon Drugog svjetskog rata, u kojemu je Francuska bila okupirana, terorizirana i ponižena od Njemačke. Ako ćemo po hrvatskim kriterijima suditi, onda je tadašnji francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman teška budaletina i nacionalni izdajnik, jer je sve to osmislio i inicirao, a ne politički vizionar koji je Europi podario više od šest desetljeća mira i napretka. Hvala bogu, svijet ne funkcionira po hrvatskim kriterijima, ali bilo bi poželjno da Hrvatska konačno počne funkcionirati po svjetskim kriterijima.

Svaki put kada se nekog stranog političara predstavi kao 'velikog prijatelja Hrvatske', možete odmah znati da vas se laže i obmanjuje, jer su normalni političari samo i isključivo 'veliki prijatelji' vlastitih država i državnih interesa. Isto tako, nijedna od velikih svjetskih sila nije neprijatelj Hrvatske, pa ni one koje su, primjerice, devedesetih neblagonaklono gledale na raspad Jugoslavije i hrvatsku neovisnost. Iz jednostavnog razloga jer nikoga više nije briga za to što se tada ovdje događalo, niti to ikako utječe na današnju politiku SAD-a, Njemačke, Francuske, Kine, Rusije, ma koga god prema Hrvatskoj. (Ako neku politiku uopće imaju, jer u svijetu od sedam milijardi ljudi jedna država europske periferije s četiri milijuna mnogima uopće i nije na radaru.)

Što prije se u Hrvatskoj razumije da se međunarodna politika vodi prema interesima, to će prije biti moguće ostvariti neke od hrvatskih državnih interesa. Za početak treba obratiti pažnju tko ima slične interese i početi stvarati nove saveze, ali i oživljavati stare ako to ima smisla.

Primjerice, ako Hrvatska može profitirati korištenjem nekadašnje pozicije Jugoslavije u Pokretu nesvrstanih, onda se to treba iskoristi, pa čak i ako uključuje pozivanje na Tita. Ako od toga nema ništa, onda koga briga. Ako Hrvatska može poboljšati svoj ekonomsku situaciju ako se poveže s Grčkom i Španjolskom po pitanju nezaposlenosti mladih (s kojima smo na vrhu u toj poražavajućoj kategoriji unutar EU-a), onda to i treba učiniti. Ako to neće pomoći, onda koga briga. Razmišljati o tome na način da se, primjerice, kaže kako je Grčka devedesetih držala stranu Srbiji, a sirijski diktator Asad je baš grozan i fuj pa s njime nećemo poslovati, znači raditi protiv državnih interesa Hrvatske. Ili biti jako glup.

Njemački angažman oko Zapadnog Balkana itekako se može iskoristiti u hrvatskom interesu. Hoće li tako biti, ovisi isključivo o Hrvatskoj, ponajprije o tome da se jednom zauvijek prestane 'osjećati', a počne razmišljati.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!