KOMENTAR MARINKA ČULIĆA

Objesiše Stevana, a svi se prave ludi

  • Autor: Marinko Čulić
  • Zadnja izmjena 10.02.2010 11:35
  • Objavljeno 10.02.2010 u 10:30
maškare fašnik baderna stevan

maškare fašnik baderna stevan

Izvor: Pixsell PXL Agencije / Autor: Hajrudin Merdanović / 24 sata

Tužne maškare iz Baderne i Vodica pokazuju da se u Hrvatskoj dobrim dijelom zadržao stav prema Srbima formiran u Tuđmanovo vrijeme. A zna se kakav je on bio. Dobri odnosi sa srbijanskim ratnim vođama, notornim zločincima i mafijaškim mufljuzima, dok se nedužne Stevane i Jovane vješa po drveću i stavlja na lomaču nepotrebne i zlosretne netrpeljivosti i mržnje

Srećom, Stevan iz naslova nije ljudsko čeljade, pa za njim ne ostaju ucviljena rodbina i tugujući prijatelji. Ostaje, međutim, gorak osjećaj sramote zbog koje bi mnogi trebali iste sekunde propasti u zemlju. Ali nitko nigdje nije propao, incident je u medijima samo suho registriran i malo tko se nad njim zabrinuo, kamoli zgrozio. A trebao je i jedno i drugo, jer primjer koji slijedi svjedoči o valjda najgoroj vrsti prezira prema Drugima i Drukčijima, kada on prelazi u vriskave narodne rugalice i pošalice koje se prenose s koljena na koljeno.

Ali da vidimo najprije što zapravo bi. U malom mjestu Baderna kod Poreča mještani su na nedavnom karnevalu objesili o drvo lutku 'pusta' koju su nazvali 'Mižerija', aludirajući, kažu, na ovu krizu i recesiju. Dovde sve u redu. Ali lutki su nakeljili i veliki platneni penis ('puca do kolina'), jer smo, vele, 'u banani', i tu nastaje kraval. Protiv lutke s golemom spolnom batinom ljutito se pobunio mjesni župnik Stipan Bošnjak i na njegovu prijavu policija je skinula platnenog stvora s drveta, ali je na intervenciju mještana gradska uprava dopustila da se vrati.

Hajrudin Merdanović / 24 sata / PIXSELL

Hajrudin Merdanović / 24 sata / PIXSELL

Izvor: Pixsell PXL Agencije / Autor: Hajrudin Merdanović / 24 sata

'Ponosni' mještani Baderne ispod pusta kojeg su ponovno objesili nakon što ga je policija skinula

No ovaj put pust se pojavio pod novim imenom Stevan – Bisni Jako, čime su mještani htjeli uvrijediti župnika, a kud ćeš bolje, izmozgali su, ako mu srbiziraš ime. Umjesto Stipan sada je Stevan. Tim plitkim šaljivčinama očito nije doprlo ni do primozga da uopće nisu uvrijedili župnika – jer on po crkvenom nauku sa Stevanom može biti samo brat u Kristu – ali jesu Srbe, koji su ovim svedeni na podrugljivu naprdaljku i psovku. Nisu to shvatili ni brojni čitatelji koji su se oglasili na forumu web stranica Glasa Istre, listom stavši na stranu maškara iz Baderne, a nije to, nažalost, shvatio ni sam župnik Stipan.

Na istim stranicama gorko se pojadao da ovakve uvrede katolički svećenici nisu doživljavali 'čak ni u vrijeme Jugoslavije', ali ni on ne vidi problem u tome što su ovim zapravo uvrijeđeni Srbi u Hrvatskoj i šire, niti je i slovom protestirao protiv toga. Vraški je zanimljivo da se sve to događa usred Istre, gdje postoji značajna kolonija nehrvatskih i nekatoličkih etničkih skupina, a stotinama puta smo čuli od Jakovčića, Kajina i ostalih (koji sada zaliveno šute) da oni žive u uzornoj slozi s izvornim Istrijanima. E, pa kada je tako u tom navodnom multietničkom raju, zašto bi bilo bolje drugdje.

U ISTRI STEVAN, U DALMACIJI JOVAN

Recimo, u Vodicama, gdje je središnji dio ovogodišnje karnevalske ceremonije bilo spaljivanje fašničke lutke također nazvane srpskim imenom – Jovan. I ovdje su mediji i lokalna politika reagirali mutavo i s distance, gledajući na to više kao na huncutariju lokalnih redikula (izdvojio se samo alternativni portal H-alter, koji je vodički karneval nazvao fašničkim 'fašizmom'). I, naravno, kada nikome od službeno pozvanih navodno nije jasno o čemu se radi, Vodičanima je to još manje. Oni se čudom čude da se njihovim pokladnim nestašlucima daje ovako zloslutno značenje. Pobogu, kažu, tradicija spaljivanja Jovana postoji još iz vremena Kraljevine Jugoslavije, kao reakcija na zulume srpskih žandara.

Ne govore, međutim, ništa o tome zašto je ta tradicija obnovljena baš u zimu 1990. godine, kada s okolnih brda još nisu prijetili srpski pobunjenici. Pa se čovjeku logično nameće da su vatri rata koji je počeo srpskom agresijom barem jednu iskru dodali i oni sami zapalivši lutku Jovana kada to nikome razumnom ne bi palo na pamet. Napokon, nisu Vodičane zulumčarili samo starojugoslavenski žandari, bilo je valjda i drugih, koji su bili i gori. Na to ih podsjeća preko H-altera Zoran Pusić, koji ih pita zašto lutku koju spaljuju ne nazovu po Maksu Luburiću, koji je ostao posebno zapamćen po teroriziranju lokalnog stanovništva.

No iz gluhih Vodica nema odgovora, a premda je Ured za ljudska prava hrvatske Vlade preko spomenutog portala osudio 'običaj' spaljivanja Jovana, nema ga, bojim se, ni šire. Nikakvo čudo. Ni petnaest godina poslije u Hrvatskoj se nitko nije ozbiljno pozabavio time što je značio odlazak glavnine Srba iz zemlje, a valjda jedini izuzetak je istaknuti hrvatski intelektualac Marko Grčić. On je nedavno u intervjuu Ljetopisu, časopisu srpskog kulturnog društva Prosvjeta, izjavio da još nije doprlo u širu svijest, ali da to sigurno 'nije samo gubitak za Srbe, nego i za Hrvate'.

I oni koji se neće složiti s tim, ili će skočiti na zadnje noge, moraju se složiti da je danas netrpeljivost i mržnja prema Srbima iz Hrvatske ne samo neprihvatljiva, to je valjda i najbesmisleniji dio hrvatske kolektivne svijesti. Jer većina tih Srba nije više ovdje, štoviše neće se nikada vratiti, a to sliči na onaj svrab koji čovjek osjeća u nozi i godinama nakon što je ostao bez nje. Sada gledamo upravo to, češanje nepostojećeg ekstremiteta do krvi, i to u pravilu na štetu sasvim nedužnih ljudi (u vrhovima Milošević-Martićeve zločinačke vlasti i vojske nema ama baš nikoga s imenom Stevan ili Jovan).

Ali, rekosmo već, od ove teme svi bježe kao od kuge i zato se dobrim dijelom zadržao stav prema Srbima kakav je formiran u Tuđmanovo vrijeme. A zna se kakav je on bio. Dobri, predobri odnosi sa srbijanskim ratnim vođama, pa čak i s notornim zločincima i mafijaškim mufljuzima, dok se nedužne Stevane i Jovane, vidimo, vješa po drveću i stavlja na lomaču potpuno nepotrebne i zlosretne netrpeljivosti i mržnje.

Nema za to, da i to raščistimo, isprike u ratnim traumama, pogotovo ne u istarskom dijelu ove priče. Jer ako daleko najveće žrtve ratova devedesetih, Bošnjaci, ne liječe svoju ratnu muku na taj način, onda tužne maškare iz Baderne i Vodica imaju na to najmanje prava.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi