Već se nekoliko kvartala u Europskoj uniji može primijetiti gospodarski rast, uključujući Hrvatsku, koja je prošle godine izašla iz šestogodišnje recesije. No znači li gospodarski rast ujedno povećanje standarda građana, odnosno povećanje njihovih plaća? To pitanje je zanimalo European Trade Union Institute (ETUI) koji se temom radničkih plaća pozabavio u svojoj publikaciji ‘Benchmarking Working Europe 2017’, a u kojoj se na 75 stranica analizira kroz niz prikupljenih podataka kako europske politike utječu na plaće i tržište rada.

Od 28 članica Europske unije samo su Njemačka, Bugarska i Poljska zabilježile realni rast plaća u odnosu na inflaciju u 2016., a u usporedbi s razdobljem od 2009., kad je započela ekonomska kriza. Sedam članica pak bilježi, unatoč kakvom-takvom ekonomskom oporavku, niže plaće u odnosu na one iz 2009. Riječ je o Grčkoj, Hrvatskoj, Mađarskoj, Italiji, Velikoj Britaniji, Cipru i Portugalu.

U tim državama radnici dobivaju manje plaće nego prije 2009. godine, što znači da ne osjećaju konkretnu promjenu na bolje u svojim životima iako većina tih država bilježi gospodarski rast. U Hrvatskoj su se realne plaće u odnosu na razinu iz 2009. smanjile za više od jedan posto, no najgore je ipak u Grčkoj, u kojoj su pale za više od tri posto.

U ostalim članicama Europske unije plaće pak rastu sporije nego prije 2009. godine.

‘Nakon deset godina stagnirajućih ili opadajućih stopa rasta ekonomske prognoze za Europu izgledaju donekle optimistične, iako i dalje s visokim stupnjem nesigurnosti. Rast se stabilizira na oko 1,5 posto, nezaposlenost polako pada, a čini se da zaposlenost minimalno raste. Međutim, iako je riječ o poboljšanju u odnosu na desetljeće tmurnih prognoza, broj nezaposlenih u Europi je i dalje iznimno visok te iznosi oko 20 milijuna ljudi, dok zaposlenost zapravo stagnira’, ističe se na početku ETUI-jeva izvještaja, u kojem se konstatira da je ‘sedam godina politike štednje i deregulatornih strukturalnih reformi rezultiralo izostankom rasta BDP-a, nezaposlenošću i nedostatkom javnih i privatnih investicija’.

ETUI govori o ‘sedam izgubljenih godina od 2009., u kojima su vođene promašene politike’, zbog čega su izazovi s kojima se danas u ekonomskom i socijalnom smislu suočava Europska unija - a to su ponajprije klimatske promjene i nova digitalna ekonomija - još veći nego što bi trebali biti.

Zato je publikacija ‘Benchmarking Working Europe 2017’ posvećena analizi ‘radničke Europe’, s ciljem da se ukaže na sve ono što od političkih elita favorizirane ekonomske politike nisu postigle u proteklom periodu. ETUI upozorava da je rezultat aktualnih ekonomskih politika u Europskoj uniji još veće raslojavanje između bogatih i siromašnih te se kritizira ‘spor start’ investicijskog plana koji je 2015. godine predstavila Europska komisija pod vodstvom Jean-Claudea Junckera, kao i monetarna politika Europske centralne banke (ECB).

Zanimljivo, ETUI je u svojoj analizi pokazao da je veći realni rast minimalnih plaća u odnosu na prosječnu plaću, no i dalje je u većini članica EU-a nemoguće održavati pristojan standard života s minimalnom plaćom. U prijevodu, to znači da radnici nisu u stanju, unatoč tome što rade poslove s punim radnim vremenom, plaćati račune, kupiti osnovne prehrambene namirnice i odjeću itd. ETUI stoga zagovara ‘solidarnu politiku plaća’, koja uključuje ‘odgovarajuću minimalnu plaću, jake sindikate i kolektivne ugovore’. No konstatiraju da Europska unija vodi ekonomsku politiku koja takav razvoj i te kako otežava.

Kada je riječ o Hrvatskoj, ističe se da ona u industrijskom sektoru ima vrlo slabe sindikate te da se utjecaj sindikata u svim bivšim socijalističkim zemljama značajno smanjuje. Ipak, na razini Europske unije oko 50 posto radnika i dalje su članovi sindikata i sličnih organizacija poput radničkih vijeća.

Na kraju izvještaja ETUI optužuje europske institucije za izostanak prave podrške u dijalogu radnika i poslodavaca te Europsku komisiju da nije osmislila nikakve nove programe zapošljavanja. Situaciju za radnike u Europskoj uniji opisuju kao ‘jedan korak naprijed, dva nazad’ zbog niza politika koje su oslabile radnička prava, a nisu donijele ni veći ekonomski rat ni povećanje plaća i životnog standarda.