NEKAD CAR, DANAS NEMA NI ZA VODU

Nevjerojatna priča zagrebačkog taksista kojeg su Rusi osudili na pakao...

dodjem-vidim-ne-vjerujem__

dodjem-vidim-ne-vjerujem__

Izvor: tportal.hr / Autor: Krešimir Dujmović

U Ukrajinu je došao bez para, otkrio ljudima pizzu, dogurao do lanca restorana s 30 zaposlenih i statusa najomiljenijeg čovjeka u gradu. 1000 eura čistog dnevnog profita. Imao je sve, mogao je sve. Sada radi 14 sati dnevno za minimalac, živi u romskom naselju kod Heinzelove, isključili su mu vodu. Marijan Kovačević. Čovjek koji je u 24 sata izgubio sve

Bilo je kišno zagrebačko poslijepodne. Naručim Uber, dolazi proćelavi tip sa sjetom u očima. Gužva je, kolone, počinjemo neobavezan razgovor. Pet minuta kasnije i tražim ga broj telefona. Jer stvarno - nisam očekivao da će me na tako dosadan i besprizoran dan voziti kralj pizze iz Luganjska, čovjek kojem su Rusi upali u restoran, rekli mu da se potpiše na papir čiji sadržaj nije mogao pročitati, odveli ga do bankomata na kojem je smio uzeti najviše 200 dolara i obavijestili ga da se u 24 sata mora izgubiti iz Ukrajine. Plus, ukrajinska žena i kći koji su došli za njim u Zagreb sjede besposleni u stanu. Cura već drugu godinu bleji u hrvatskom birokratskom limbu, trebala bi već ići u srednju školu, ali naši zakoni joj ne daju. Tek će ove jeseni, sa 16 godina, konačno u prvi razred.

Rat je završen. Druga polovica devedesetih. Marijan je skinuo uniformu, nikada nije tražio nijedno pravo ili povlasticu, upoznao je Ukrajinku preko neta i zaputio se u Luganjsk. Nema love, ne zna što će. Završio je za majstora pizze i vodio talijanski restoran u Njemačkoj krajem osamdesetih. Ukrajinski grad od skoro pola milijuna ljudi, u kojem žene uz cestu prodaju cigaretu na komad, svi u ruci drže vrećice sa suncokretovim sjemenkama i nitko živ nije u životu probao svježu pizzu. Marijan se okreće lijevo-desno, pa je l' moguće da ovaj grad nema piceriju? – Nema.

Poduzetni duh

'U gradu od 450.000 ljudi nije bilo nijedne picerije. Samo smrznuta u dućanima. Pomislio sam - tu nešto treba otvoriti. Tražio sam lokal, ali nigdje ne možeš naći za to malo para što sam imao. Bio sam na nuli. Na kraju nađem neku rupetinu, kupio boju, sklepao neki provizorni šank i stolice, ali... Gdje nabaviti peć za pizzu? Nigdje! Nitko to nema. I onda električar koji je radio sa mnom veli da je našao na bolničkom otpadu sterilizacijsku peć. Velika peć sa sitnim otvorom. Stane samo jedna pizza. Ništa, napravio sam policu, pa su stale dvije. Polica je grijala donju pizzu odozgo i gornju pizzu odozdo. Hahaha. Svi su mi govorili da sam lud i da što će mi to. Stavio sam na meni još i paštu i lazanje. Već za tjedan dana imao sam svakodnevno red od deset ljudi koji su vani čekali mjesto', zbori Marijan, a upravo prekjučer su mu isključili vodu. Ima malo dijete. Nemaju ga čime oprati.

Dođem, vidim, ne vjerujem

Serijal u kojem izvještavamo s margina, izvodimo društvene eksperimente, tipkamo ispovijesti nevidljivih ljudi, špijuniramo noćni život metropole. Ukratko, stvari o kojima vam nije palo na pamet da vas zanimaju, a govore glasno i jasno o tome gdje smo i što smo.

Rewind na Ukrajinu. Nije prošlo dugo i čovjek je uveo 24-satnu dostavu, ušao u dil s obližnjim taksistima koji su mu radili kao dostavljači, nakon tri mjeseca kupio si je novu Tavriju. Otvorio još jednu piceriju. Pa se odvojio od taksista, kupio još jedan auto i sam organizirao dostavu. Lova se slijevala u slapovima, Marijan kupovao nove aute, Astra, Vectra, Mitsubishi Pajero, Mercedes E-klase, ženi Passata, njezinoj kćeri Peugeot 307, otvarao nove podružnice u svim dijelovima grada, šest komada na kraju: 'Živjelo se super. Zarađivao sam 1000 eura dnevno, išao u Hrvatsku svako malo, pa na Crno more, zaposlio tridesetak ljudi. Lanac se zvao Pizzeria Mario. Još i dan danas ima svoju web stranicu.'

Osamnaest godina na vrhu, frend sa svim gradskim glavešinama, policijskim šefovima, valjda nije bilo stanovnika kojem njegova pizza nije prošla kroz ždrijelo. Čak je i u Zagrebu u Domjanićevoj preuredio prostor s namjerom da ponovi ukrajinski uspjeh... kad je uslijedio prvi udarac. Razgovara sa ženom na telefon, a ona ga brifira da si je našla drugog: 'Ništa. Okrenuo sam se radniku koji mi je preuređivao i rekao mu - evo ti, poklanjam ti sve ovo. Idem nazad. Dao sam mu praktički 30.000 eura.'

Srušilo se sve

Kako su Ukrajinke prilično zahvalne pred figurom uspješnog muškarca, Marijan nije dugo čekao na novu ljubav. Ali to očito nije dirnulo božice usuda - 2013. se kuha situacija, kreću prosvjedi. Vidio je naš momak da tiho kipi, ali nadao se da će ishlapiti. Uzalud. Predvečerje. Ulazi mu u restoran četvero Rusa s automatima. Nose u ruci papir. Traže ga da potpiše. Pita ih može li pročitati što piše. Ne može. Marijan potpisuje, a ovi kažu: 'Ideš sad s nama do bankomata, možeš uzeti dvjesto dolara i imaš 24 sata da odeš iz zemlje. Jasno?' - Sve jasno. Čovjek je odveo ženu i kćer kod njezinih, spakirao se i sjeo u vlak za Zagreb. 18 godina riješeno u jednoj sekundi.


'Došao sam u Zagreb. Što ću sad? Ništa, zaposlio sam se u Cammeu, bilo mi je užasno. Stalno sam mislio na njih. Žena i kći su otišle kroz zeleni koridor u Rusiju. Imala je tamo rođake. Pa je otišla do Moskve, pa do Kijeva. Nakon godinu i pol otišao sam tamo po njih. Imao sam novca za kartu samo u jednom smjeru. Kako ću nazad? Zaposlio sam se u Kijevu kao vozač gradskog autobusa. Radio sam za 20 eura od pet ujutro do ponoći. Onda moraš oprati cijeli bus, tako da si gotov tek oko jedan, dva. I tako mjesec dana. Sin mi je poslao nešto novca i doveo sam ih u Zagreb. Pokucam mami na vrata, a ona mi neće otvoriti. Ni dan danas ne razgovara sa mnom. Ne znam zašto, što se dogodilo? Da ne pustiš dijete nakon što prijeđe 2000 kilometara?'

Život ispočetka

Prijatelj ih je nakratko smjestio u kući na Bukovcu. Marijan je našao sezonski posao u Puli koji je završio s ljetom. Opet u Zagreb. Traži posao kao majstor pizze. Zovu ga iz par lokala da dođe i napravi pizzu. Komentari uvijek isti - 'Super je, ajde, javimo ti se'. I više se ne jave. Prijavljuje se za vozača Ubera. 13, 14 sati svaki dan za četiri, pet tisuća kuna. Žena ne zna hrvatski, ne zna engleski, nitko ju ne želi zaposliti. Kći, 16-godišnjakinja, već drugu godinu sjedi u sobi, ne razgovara s njim, ne izlazi, ne druži se ni s kim, ne govori jezik, ne može dobiti hrvatske papire, ergo ne može u školu. Kako nije njegova kći, hrvatski zakon je tražio odobrenje od biološkog oca za kojeg nitko ne zna gdje je. Pravna država nam sjajno funkcionira. Na najslabijim karikama.

Ipak, mala će ove jeseni konačno upisati prvi razred. Ne znaju još gdje ni kako. U međuvremenu, Marijan je stekao reputaciju najnapadanijeg vozača Ubera. Prvo su ga pred Autobusnim kolodvorom opkolila sedmorica vozača Radio Taxija, derali se na njega da im krade kruh i da će zapaliti i njega i auto: 'Nazvao sam gazdu, on je nazvao policiju, napravili su zapisnik i nikom ništa. Drugi put mi je vozač Radio Taxija u Dubravi prepriječio put. Isto. Policija, zapisnik, nikom ništa. Treći put, opet stojim na trgu preko puta Autobusnog kolodvora, gledam u telefon i čujem tu-du! Okrenem se i vidim istog onog vozača iz Dubrave kako bježi. Zadnje staklo razbijeno. Cigla na sjedištu. Policija, zapisnik, ništa.  Četvrti put, na uglu Tesline i Preradovićeve. Dolazim po mušteriju, čekam, dolaze dvojica iz onog reda za taksije, počnu me vrijeđati i pljunu mi u lice kroz otvoreno staklo. Pogađaš, policija, zapisnik, ništa.'

Marijan Kovačević. 54 godine. Pali kralj Luganjska koji živi u romskom naselju u Planinskoj ulici s nezaposlenom ženom, otuđenom kćeri i novopridošlim sinom.
Majka mu ne otvara vrata. Stanodavac ga proganja. Nije uspio skupiti za rentu zadnja dva mjeseca. Isključili su im vodu. Radi neljudsku satnicu. Nikako da se odlijepi od nule. Čovjek kojeg je jedna ukrajinska sterilizacijska peć s otpada lansirala u orbitu. Čovjek koji je u slobodnom padu tresnuo na čvrsto tlo svoje domovine.

Luganjsk je u međuvremenu razrušen. 'To je ukrajinski Vukovar', veli. Prijatelj mu je javio da je ispod betonske ploče pred jednom od njegovih picerija pronađeno tucet leševa. Ne sumnjam, na otpadu pored ratnih ruševina stoji nezgrapno velika peć sa čudesno malim otvorom. I znam što radi. Čeka novog pic majstora...

Pratite nas na društvenim mrežama:

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!