Jesu li Ujedinjeni narodi, u postojećem obliku, kao organizacija došli svome kraju? Pitanje je to koje se često postavlja u svjetskim medijima od zapada do istoka.
Nemoć Ujedinjenih naroda, a pritom se prvenstveno misli na Vijeće sigurnosti kao najvažnije tijelo, posebno se vidi zadnjih godina.
Dva glavna primjera su ruska agresija na Ukrajinu i izraelsko čišćenje pojasa Gaze.
Opća skupština UN je osudila rusku agresiju, ali u Vijeću sigurnosti Rusija koristi veto, pa nema sankcija ni kolektivne akcije.
Vijeće sigurnosti ne može donijeti zajedničku odluku ni u vezi pojasa Gaze jer SAD redovito koristi veto u korist Izraela.
vezane vijesti
Rezolucije Opće skupštine, pak, imaju moralnu težinu, ali nisu obvezujuće.
UN je i dalje važan u nekim područjima - kada je riječ o humanitarnoj pomoći (UNICEF, UNHCR, WFP), kod pomaganja u razvoju (UNDP), po pitanju javnog zdravstva na globalnoj razini (WHO) i vezano uz međunarodno pravo i norme (Međunarodni sud pravde, ljudska prava).
John Bolton, nekadašnji američki veleposlanik pri UN-u tvrdi da Ujedinjeni narodi kako su zamišljeni pri osnivanju više jednostavno ne postoje.
“Da srušite deset katova zgrade na East Riveru ne bi se ništa promijenilo, a nisam siguran ni da bi puno ljudi to primijetilo”.
Stewart Patrick iz Carnegie zaklade za međunarodni mir u svom radu o potrebi promjene modela kojim UN funkcionira navodi nekoliko razloga za hitne reforme.
Prvi je zastarjelost, Vijeće sigurnosti još uvijek je strukturirano u modelu poslije Drugog svjetskog rata, s pet stalnih članica koje imaju pravo veta. Iako se broj članica UN-a od tada dramatično povećao (s 51 na 193), sastav Vijeća nije mijenjan, što vodi sve izraženijem osjećaju nelegitimnosti i neučinkovitosti.
Patrick upozorava kako su reforme otežane jer formalno mijenjanje Povelje UN-a zahtijeva suglasnost svih članica Vijeća sigurnosti plus dvotrećinsku većinu u Općoj skupštini. No bez tog preuređenja, napominje, učinkovitost i legitimitet Vijeća će se nastaviti pogoršavati.
Reforme
Glavne reforme koje predlažu stručnjaci ove zaklade su : 1. Proširenje stalnog članstva Vijeća sigurnosti - G4 zemlje (Njemačka, Japan, Indija, Brazil) već dugo traže stalna mjesta, Afrika zahtijeva barem 2 stalna mjesta (često se spominju Nigerija, Južnoafrička Republika, Egipat).
2. Ograničenje prava veta - Potpuno ukidanje veta nije realno jer članice Vijeća sigurnosti to nikad neće prihvatiti, ali treba propisati da se veto ne može koristiti kod masovnih zločina (genocid, ratni zločini, zločini protiv čovječnosti), i da se uvede “kolektivni veto” – npr. da za blokadu odluke trebaju barem 2 ili 3 stalne članice, ne samo jedna.
3. Više nestalnih članica - Trenutno ih je 10, biraju se na 2 godine. Prijedlozi idu na povećanje na 15 ili 20 kako bi se dobila veća geografska zastupljenost.
Također predlažu šire reforme UN-a i izvan Vijeća sigurnosti. To uključuje financijsku reformu, smanjenje ovisnosti o najvećim donatorima i uvođenje drugih izvora financiranja.
Agencije UN-a treba učiniti manje birokratskima, vezati plaće uz rezultate. Nužno je i uključivanje civilnog društva i privatnog sektora u donošenje odluka o klimatskim promjenama, digitalnoj sigurnosti i migracijama.
Nitko nije zadovoljan
Potrebe za promjenama svjesni su i oni koji rade u UN-u.
Richard Gowan, direktor UN-ove Međunarodne krizne skupine ovako je najavio Opću skupštinu UN-a: "Ratovi u Gazi i Ukrajini bit će glavne krizne točke u fokusu Opće skupštine. Mislim da nije vjerojatno da ćemo vidjeti bilo kakve pomake u bilo kojem od tih problema.”
Teško je danas naći utjecajnog političara bilo koje moćne države koji je zadovoljan radom UN-a.
Ruski dužnosnici uglavnom koriste UN kao platformu za promicanje svojih stavova, često kritiziraju organizaciju zbog neučinkovitosti, pristranosti ili nesposobnosti za rješavanje sukoba u skladu s ruskim interesima. Posebno ističu probleme u Vijeću sigurnosti, gdje koriste veto, ali i upozoravaju na zapadnu dominaciju.
Kineski dužnosnici vide UN kao važan, ali nesavršen mehanizam koji zahtijeva reforme kako bi bio pravedniji i učinkovitiji. Kritiziraju zapadnu dominaciju i zagovaraju veću ulogu zemalja u razvoju, dok istovremeno koriste UN kao platformu za promicanje svojih geopolitičkih stavova.
Američki dužnosnici podržavaju ulogu UN-a u određenim područjima, poput humanitarne pomoći i borbe protiv kriminala, ali inzistiraju na reformama kako bi se smanjila percepcija "globalističkih" inicijativa i uskladila djelatnost s interesima SAD-a. U skladu s politikom predsjednika Trumpa traže smanjenje financijske ovisnosti o SAD-u i traže veće financiranje svih članica.
Mnogo zaposlenih
Iako gubi utjecaj UN ne gubi zaposlenike. Trenutačno je u New Yorku i uredima diljem svijeta zaposleno oko 37.000 stalnih službenika (administracija, analitičari, pravnici, prevoditelji...).
Organizacije poput UNICEF-a, UNDP-a, UNHCR-a, WHO-a, WFP-a, UNESCO-a imaju vlastite mreže zaposlenih, a ukupno u cijelom sustavu Ujedinjenih naroda radi oko 80.000 – 90.000 civilnih djelatnika.
Prema podacima samih Ujedinjenih naroda, trenutno je u 11 aktivnih mirovnih misija oko 66.000 ljudi, od toga 53 tisuće vojnika, 7 tisuća policajaca i oko 6 tisuća pripadnika civilnog osoblja.
António Guterres, glavni tajnik Ujedinjenih naroda, svjestan gubitka važnosti UN-a pokušao je s nekoliko inicijativa - “Naš zajednički plan”, “Samit budućnosti” i “UN80 reforma” naći model za uspješno funkcioniranje Ujedinjenih naroda u budućnosti.
Rezultati svih tih inicijativa praktički su zanemarivi. U zaključku o provedbi ističe se da će za postizanje željenih rezultata biti potrebna pojačana politička volja, financijska ulaganja i međunarodna suradnja.
Nijedno od toga trenutačno nije na vidiku.
