Izgleda da izborna godina u SAD-u uvijek izvuče ono najgore - ne samo kod političara, već i kod zagovornika, analitičara, intelektualaca i drugih. Nigdje nisu propusti logike i racionalnosti veći nego u raspravama o Izraelu, Židovima, unutarnjoj američkoj politici i o Bliskom istoku. Opet su aktualna govorkanja da će američkog predsjednika u rat s Iranom uvući izraelski premijer koji je brz na okidaču zajedno sa svojim lobijem u SAD-u. Kako se opet gubi kolektivna svijest, Foreign Policy odlučio je napraviti pregled najvećih mitova i zabluda o domaćoj politici SAD-a i američkoj politici prema Bliskom istoku
Mit broj 1: Bijela kuća je teritorij koji je okupirao Izrael
Ideja da su američki Židovi u dosluhu s izraelskom vladom i da američku vanjsku politiku drže kao taoca, nije samo kriva i pogrešna, već i opasna, piše Foreign Policy. Radi se o mržnji i antisemitizmu, o tome kako Židovi kontroliraju medije i banke, i svijet općenito. To je krajnje izobličenje stvarnosti, s vrlo malo istine u tome. Povijesni dokazi jednostavno ne podržavaju ovu ideju. Jaki, samovoljni predsjednici koji imaju stvarne mogućnosti (i pametne strategije da ih iskorištavaju) promicali su američke interese i gotovo uvijek pobijedili i nadvladali domaće lobije.
Mit broj 2: Američko-izraelski odnos počiva na zajedničkim vrijednostima
Kritičari Izraela vjeruju da bez unutarnje politike ne bi bilo posebnog američko-izraelskog odnosa. Izraelske pristaše, s druge strane, vjeruju da politika ima malo veze s tim. Nijedni nisu u pravu, piše Foreign Policy. Američko-izraelski odnos je poseban brak zajedničkih vrijednosti, nacionalnih interesa i domaće politike.
Naravno, zajedničke vrijednosti su na vrhu popisa. Veza između Washingtona i Jeruzalema nikad ne bi bila tako jaka i trajna svih ovih godina bez uvjerenja javnosti da je u američkom nacionalnom interesu da podrži demokraciju. Ove zajedničke vrijednosti temelj su ovog braka, a ne važnost Izraela kao strateškog saveznika.
Od 1950. samo 22 zemlje održavaju kontinuirano svoj demokratski karakter – a Izrael je jedna od njih. Činjenica da židovski narod ima vrlo mračnu povijest progona i genocida i da milijuni Amerikanaca imaju jaku religijsku povezanost s Izraelom i Svetom Zemljom, samo je ojačala ovu vezu, piše FP.
No, nemojmo se zavaravati. Bez jake vokalne podrške ujedinjene američko-židovske zajednice (AIPAC) koja pritišće Kongres, razina podrške prema Izraelu nikada ne bi bila tolika. Njegova snaga na Capitol Hillu šalje snažnu poruku izabranim dužnosnicima, od kojih mnogi imaju opće simpatije prema Izraelu, a nemaju želju za udruženjem svojih mačeva sa snažnim lobijima koji bi mogli ugroziti ono što su došli napraviti u Washingtonu: unaprijediti ustavne interese.
Mit broj 3: Lobiji su zlo
Lobiji i posebne interesne skupine nisu nikakva vrsta mračnog podmuklog kovanja planova. Oni su prirodni dio američkog demokratskog političkog sustava i da, dio su američke kulture. Pro-izraelska zajednica ima snažan glas, ali nikako nema pravo veta, piše FP.
Mit broj 4: Američkog predsjednika kontroliraju savjetnici Židovi
Kriviti visokog dužnosnika X kao primarni razlog zbog kojeg predsjednik podržava Izrael je apsurdno.
Obama nije odvjetnik Izraela. Ako se on odluči ne gurati u sukob s Netanyahuom, to će biti ne zato što će mu to pro-izraelski savjetnik šapnuti na uho, već zato što predsjednik ima svoj politički program, ima druge prioritete, odnosno zato što on misli da ta borba neće pospješiti izraelsko-palestinske pregovore. U Obaminoj administraciji, bolje je vjerovati da je predsjednik taj koji radi sve, piše FP.
Mit broj 5: Izborna godina tjera Obamu u rat s Iranom
Činjenica je da ovaj predsjednik ne čini ništa brzo i bezobzirno - ili pod pritiskom. On je glavni u svojim odlukama i slobodan. Zadnja stvar koja mu treba kada ima vrlo dobre izglede za izbornu pobjedu je rat na Bliskom istoku. Bez obzira na to kakav je odgovor izraelski premijer dobio od Obame na njihovom sastanku ovog mjeseca u Bijeloj kući, to zasigurno nije bilo zeleno - ili čak žuto - svjetlo za napad na iranska nuklearna postrojenja.
Mit broj 6: Barack Obama je još jedan simpatizer Izraela, baš kao Bill Clinton ili George W. Bush
Nema sumnje da Obama razumije i cijeni poseban odnos između Izraela i SAD-a. No, Obama nije ni Bill Clinton ni George W. Bush kad je u pitanju Izrael - ni blizu, piše FP.
Ako Obama i jest emocionalan kada je riječ o Izraelu, onda on to dobro skriva. Obama ne osjeća potrebu da ga Izraelci ili američki Židovi vole. On je predsjednik koji vidi izraelski svijet u mnogo složenijem smislu, što je očito teško prihvatiti mnogim Izraelcima i američkim Židovima. Prema Obaminom mišljenju, Izrael ima legitimne sigurnosne potrebe, ali je ujedno i najjača regionalna sila. Kao rezultat toga, on vjeruje da bi Izraelci mogli postići kompromis na mirovnom planu, dati nevojnim pritiscima protiv Irana vremena i priznati da je, unatoč nesigurnosti arapskog proljeća, sada došlo vrijeme za mir s Palestincima.
