Francuska inače dosljedno primjenjuje svjetovno načelo stroge odvojenosti države od vjere bilo da se radi o zabrani nošenja vela ili drugih religijskih obilježja u javnim školama ili o zabrani burke na javnim mjestima. No sudska presuda kojom je poništen otkaz djelatnici zbog nošenja vela nanovo je izvela temu laicizma u prvi plan. Naime u sudskom sporu se prelamaju djelatnosti javnog i privatnog sektora budući da dotičnu predškolsku ustanovu djelomično dotira općina. I dok se u raspravi može eventualno pronaći politički konsenzus da bi u primjenu načela valjalo uključiti onaj dio privatnog sektora koji obavlja javnu djelatnost (posebice kad se radi o odgoju i školstvu), o motivima tzv. 'strogog laicizma' koji bi se odnosio na čitav privatni sektor izneseno je niz kritičkih mišljenja.

Dosta je prozivanja muslimana

Jedna od prvih reakcija na presudu bila je peticije skupine intelektualaca, objavljena u Le Mondeu, nazvana 'Ne stigmatizirajmo muslimane'. U njoj podsjećaju da ne može biti istinskog laicizma, kakav je u zakonu propisan još 1905., bez slobode. A ta sloboda ne može postojati bez poštivanja razlika. Strogu primjenu zakonskog načela nazivaju stoga 'laicizmom isključenja' i negacijom svake različitosti, cenzurom osobnog izražaja. Nadalje, u vremenu snažne ekonomske i socijalne krize, mržnja i odbijanje drugog šire se Europom, navode potpisnici peticije. Pod izgovorom laicizma često se širi izvjesni oblik rasizma, a pozivanje na primjenu zakona postaje tako sredstvom stigmatizacije i isključivanja muslimane iz društva.

Među nizom reakcija u raspravi, u koju su se uključili predstavnici bivše vlasti, intelektualci, vjerske udruge i nevladine organizacije, politolog Raphaël Liogier podsjetio je na novi mit zapadnog svijeta koji se posebice razvio u Francuskoj posljednjih desetak godina, onaj o nasilnoj islamizaciji društva. Europa koja se slijedom ekonomske krize našla i u simboličkoj krizi identiteta počela je tako upirati prstom na Drugog (islam) u svrhu obrane same sebe. Nazvao je taj fenomen 'narcisoidnim ranjavanjem europskog svijeta' koji je u Francuskoj posebno odjeknuo budući da je sebe dugo vremena držala iznimkom. A upravo taj iracionalni strah od gubitka vlastitog (europskog, nacionalnog, kršćanskog) identiteta postaje odskočna daska suvremenim populizmima koji nadilaze sve podjele na lijevo i desno.

Država mora jamčiti vjersku neutralnost

Raspravi se prigodno pridružila i svježa najava predsjednika Françoisa Hollandea. Tijekom televizijskog intervjua naveo je da se zakonom mora jamčiti vjerska neutralnost u ustanovama u kojima borave djeca. U praksi bi to značilo da se sekularno načelo ima proširiti na sve zaposlenike u privatnim školama i jaslicama, osim eventualno konfesionalnih zajednica. Tako bi se u mogući novi zakon uključila stavka kojom bi se jasno odredilo da se vjerska neutralnost ima primijeniti na sve one koji djeluju u javnom sektoru čak i ako samu uslugu kroz ugovor izvodi privatni sektor.

Prema nedavnim anketama, većina Francuza podržava širenje zabrane vjerskih znakova u ustanovama u kojima borave djeca. No takav prijedlog kojeg vode ne uvijek opravdani motivi kao što je primjerice islamizacija društva, mogao bi na svom putu naići na niz pravnih zavrzlama u kojima se nanovo postavlja središnje pitanje o individualnim slobodama.