I prije nego sam upoznala Jelenu Ivu Nikolić imala sam neku intuiciju (rekli bi mi Dalmatinci špurjus) da ću kad tad završit' na njezinom tavanu koji opetovano spominje na svom odličnom kulinarskom (i svašta nešto još) blogu Sjedi i jedi i da ću probat' nešto od njezinih delicija od kojih su mi nebrojeno puta dolazile zazubice. Ustvari, ne znam više je li to bila intuicija ili puka želja, ali bome ja sam završila na njezinom tavanu, probala izvrstan, vrlo okrepljujući doručak i još k tomu se kreativno uzdizala s Jelenom, Tonyjem, također odličnim kuharom (zaduženim za domaće recepte) i "uradi sam" majstorom, Zdraffkom dragom i kreativnom kostimografkinjom i mojim najdražim fotografom na svijetu, Lukom.

Prvo smo se upoznali s prostorom.

Nakon čega su svi dobili zadatke. Dok je domaćica Jelena pripremala doručak...

...Tony je započeo resauraciju stare fotelje iz 60-tih…

…a evo i dokaza o autentičnosti.

Zdraffkica me podučila osnovama šivanja. Ipak netko mora sašiti tapecirung za staru/novu fotelju.

Voljela bih se pohvaliti da brzo učim, ali ne, ova je slatka haljinica ipak Zdraffkinh ruku djelo.

Možda bi mi i cijeli tavan sredili da nas nije prekinulo kruljenje naših želučića. Zna prekaljena kuharica što će najbolje okrijepiti vrijedne radnike poput nas. JAJA!

Mljac! Kako je ovo dobro! Nikad nisam jela ukusnija jaja! Mrak! Mmmm, šta si sve stavila unutra? Ima li još? Bile su otprilike rečenice koje su izlazile iz gladnih usta.
Recept potražite na Sjedi i jedi. Jelena ga je u detalje raspisala.

Chaka i Misha su se sprijateljili tek kad je hrana došla na stol.

Doručak pojeden, radnička klasa namirena, jedno predivno prijateljstvo je na pomolu.
Jedino što mogu reći nakon prvog službenog druženja Mode ko mode i Sjedi i jedi ekipe je da na ovome neće ostati. Radujemo se ponovnoj akciji, restauriranim foteljama, ručno šivenim haljinama i prefinim receptima.