Prema podacima MUP-a, do 2021. godine broj prijavljenih slučajeva međuvršnjačkog nasilja u Hrvatskoj bio je u kontinuiranom padu (503), da bi prošle godine porastao na 644. Broj počinitelja kaznenih djela vršnjačkog nasilja 2020. pao je na 268, no 2022. porastao je na 418, što je porast i u odnosu na pretpandemijsku godinu, kad ih je bilo 390. Pritom je od kaznenih djela međuvršnjačkog nasilja najzastupljenije bilo iskorištavanje djece za pornografiju (107 slučajeva). Potencijalno je indikativno to da je broj, ali i udio, počinitelja ženskog spola u vidljivom porastu. Dok ih je 2019. bilo 36 (devet posto od ukupnog broja počinitelja), prošle godine bilo ih je 59 (14 posto).

O tome zašto vršnjačko nasilje ima tendenciju rasta, zašto je sve veći broj počinitelja ženskog spola te što je u pozadini potrebe mladih da dokumentiraju nasilje i onda ga stavljaju na društvene mreže razgovarali smo s pročelnicom Katedre za razvojnu psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, prof. dr. sc. Gordanom Kuterovac Jagodić.

Kako objašnjava profesorica, uzroci dokumentiranja nasilja te objavljivanja tih videozapisa na društvenim mrežama nisu još uvijek toliko istraženi, ali se mogu povući paralele sa cyberbullyingom.

Veći prag tolerancije na nasilje

'Jedna od ključnih stvari je kombinacija stvarnog i virtualnog života, odnosno želja da se promoviramo putem medija. Gledajući razne sadržaje i mnoge primjere slavnih osoba koje postaju slavne ne zato što su napravile nešto dobro, nego zato što rade nešto loše, djeca mogu dobiti poticaj da naprave nešto šokantno kako bi povećala svoju popularnost i istaknula se među vršnjacima, a to je mladima jako bitno', ističe Kuterovac Jagodić te dodaje da cijeli društveni kontekst današnjice više tolerira individualno ponašanje na krajnje negativnom dijelu spektra.

Velik problem je i izloženost mnogobrojnim podražajima na internetu, zbog čega se povećao i prag tolerancije na šokantne sadržaje. Profesorica kaže da smo postali neosjetljivi, desenzibilizirani na različite stvari, a kako nam je dostupno puno toga što prije nismo imali, potrebni su jači podražaji da bismo dobili osjećaj uzbuđenja. 'Želja za uzbuđenjem i novim iskustvima značajka je adolescencije, a kod nekih ljudi je izražena više, kod nekih manje. Zbog svega ovog neke uobičajene stvari često ne mogu izazvati uzbuđenje, pa oni traže sve jače podražaje', dodaje.

Roditeljski odgoj: Opstanak najjačih i nedopustivo opravdavanje nasilja

Pored toga, roditelji su velik dio problema, odnosno izostanak roditeljskog nadzora nad djecom, zbog čega su ona često prepuštena sama sebi te nisu sposobna ocijeniti što je dobro, a što loše. Kako živimo u vremenu u kojem se naglasak stavlja na formu, a ne na sadržaj, roditelji često vrše pritisak na djecu zbog ocjena, pri čemu ne pokazuju stvarni interes za to kako se dijete osjeća, ima li prijatelja i slično.

Nasilje može onda nastupiti i kao reakcija na osjećaj nevoljenosti, kaže profesorica, jer želimo napasti žrtvu koja ima bolji društveni položaj od nas iz čiste zavisti. 'Roditelji u takvim slučajevima ne bi ni pod kojim uvjetima smjeli napadati žrtvu i prva naznaka takvog ponašanja trebala bi ih zabrinuti, a mi često znamo čuti izjave poput: 'Bolje da je on napadač, nego žrtva', 'On će se meni znati snaći u životu', kao da je to nekakva prevencija. Da ne bi postao žrtva, postaneš zlostavljač', objašnjava. Na neki način na roditeljski odgoj prelio se koncept tržišne ekonomije, prema kojem opstaju samo oni najjači. 'Roditelji na taj način žele zaštititi svoju djecu, a takvo ponašanje može se odraziti na sve', dodaje.

Ističe i da roditelji trebaju osvijestiti to da za nasilno ponašanje ne može postojati opravdanje te je velika greška kad se zlostavljaču dopusti da opiše žrtvino ponašanje, izgled ili osobine kao razlog za agresivno ponašanje.

'Zlostavljaču treba jasno dati do znanja da je samo on odgovoran za svoje ponašanje te ne prihvaćati izlike i objašnjenja. To ne znači da ne treba naći pravi razlog zbog kojeg je dijete zlostavljač i koji je motiv u podlozi. Zlostavljača se mora dovesti do spoznaje da je to ponašanje neprihvatljivo i da će svako takvo ponašanje imati negativne posljedice za njega', naglašava.

Kako djeca postaju zlostavljači

Prije se mislilo da se samo djeca s niskim samopoštovanjem ponašanju nasilno jer na taj način žele popraviti svoj društveni status među vršnjacima i dobiti moć koju dotad nisu imali, objašnjava profesorica. Međutim novija istraživanja pokazuju da ima zlostavljača i među mladima s dobrim socijalnim vještinama – tzv. zlostavljača visokog društvenog statusa - s visokim samopouzdanjem, ali i manipulativnim sposobnostima. Oni pak zlostavljaju da bi potvrdili svoju moć, ali su sposobni i instrumentalizirati druge da bi umjesto njih obavljali taj 'prljavi posao'.

'Uzroci nasilnog ponašanja u skupini onih s niskim samopoštovanjem često su u obiteljskoj dinamici. U obitelji postoji neravnoteža moći. Primjerice, zlostavlja ih stariji brat, starija sestra ili roditelji, onda oni zlostavljaju izvan kuće da dobiju kontrolu i nadzor barem u nekom segmentu života', objašnjava Kuterovac Jagodić.

Uzroci mogu biti i psihički poremećaji, naznake psihopatskog ponašanja koje se kod djece manifestiraju kao okrutnost prema ljudima i životinjama, nedostatak empatije, neprihvaćanje odgovornosti za svoje ponašanje, izostanak osjećaja krivnje, a kako profesorica ističe, sve se to kod takve djece može prepoznati već u vrlo ranoj dobi.

Što se pak tiče porasta zlostavljača ženskog spola, kaže da je prije bila puno veća spolna razlika u vrsti nasilnog ponašanja. Dok su dečki bili puno više uključeni u tjelesno nasilje, djevojčice su bile 'aktivnije' u onom verbalnom i relacijskom (ogovaranje, isključivanje iz društva). Ta se razlika djelomično smanjila i zbog ravnopravnosti žena, ali, kako kaže profesorica, pokazalo se da su posebno okrutne djevojčice koje su razvile površne vrijednosti, one kojima su izrazito važni izgled i popularnost.