Nepune dvije godine prošle su od smrti najzagrebačkijeg pisca i kolumnista, nositelja novinarske nagrade za životno djelo 'Otokar Keršovani', koji je umro 17. travnja 2014. Lani na isti dan, u 49. godini života iznenada je preminula i njegova kćerka Maja Milčec, također novinarka i književnica. Bilo je to teško razdoblje za drugu Zvonimirovu kći i Majinu sestru Anu koja je nakon očeve smrti samostalno preuzela vođenje kavane.

Okružena brojim slikama, fotografijama i uokvirenim novinskim člancima na zidovima uskog podužeg dvoetažnog prostora i gostima - poštovateljima očeva novinarskog i književnog rada - razmišljala je kako osvježiti tu ostavštinu, urediti je, dodati nešto novih artefakata i tako građanima još više približiti opus Zvonimira Milčeca i njegovu agramersku viziju i misiju.

‘Želim kavanu urediti kao memorijalni centar u spomen na oca i sestru jer osjećam dužnost to napraviti. Kako ne mogu sama, tražila sam suradnike koji su kreativni i žele isto kao i ja’, kaže nam Ana Milčec.
Računala je tu prije svega na svoje dobre prijatelje, grafičku dizajnericu i ilustratoricu Natašu Hrust i kipara Alena Novoseleca, a onda im se, sasvim slučajno pridružio i mladić kojeg do tada nisu poznavali - Hrvoje Vukov. ‘Godinama ovdje dolazim na kavu. Nedavno sam tražio šeficu kako bih joj prigovorio na izlog s natpisom happy hour. Smatrao sam da kafić koji baštini Milčecovo ime mora prštati njegovim habitusom pa sam se ponudio da ga besplatno uredim’, prisjeća se Hrvoje.>

Nakon tri tjedna snimanja situacije u kavani, Hrvoje je izradio projekt koji bi različitim sadržajima oživio prostor, dobio posao voditelja programa i - odriješene ruke. Prema njegovoj zamisli, uz pomoć kreativnih entuzijasta svaki dan bi se njegovala uspomena na Zvonimira Milčeca: utorkom je program 'Čitamo Milčeca' (glumci čitaju ulomke iz knjiga, novinske članke, eseja...), srijedom je 'Studentska srijeda' (studenti donose svoje likovne radove ili čitaju svoje pjesme, priče, eseja, članke...), četvrtkom promocije knjiga ili otvaranje izložbi u programu '(Ne)parni četvrtak', a petkom i subotom su 'Tekuće priče' nazvane po Milčecovoj knjizi. Planirani su i 'Dani Zvonimira Milčeca' u sklopu kojih će se, između ostalog, dodijeliti i umjetničke nagrade za osnovnoškolce 'Zvižduk'.

‘Program mora biti raznovrstan i zanimljiv različitim ljudima i dobnim skupinama. S vremenom ćemo ga vjerojatno dorađivati i modificirati. Zvonimir Milčec mora (p)ostati središnji lik, a kavana zaživjeti kao najmanji muzej najzagrebačkijeg pisca. Ideja je, ako Krleža ima svoj Gvozd, a Zagorka svoj stan na Dolcu, zašto Milčec ne bi imao Jurišićevu', optimistično govori Hrvoje naglašavajući kako su projekt podržali Turistička zajednica Grada Zagreba i Ministarstvo kulture.

Na prvoj večeri tekstove iz knjige 'Zagrepčani i vaši i naši' čitali su glumci Ivica Zadro i Kostadinka Velkovska, a cijelu ekipu veseli spoznaja da su se već javili brojni drugi glumci, Milčecovi kolege po peru i prijatelji koji žele dati svoj obol u čitanju, izlaganju i razgovoru o Milčecu i pripadnosti Zagrebu.

'Kavana K&K nastala je iz naručene novinske kolumne na temu u kakvim lokalima provodim dokolicu ili u kakvom bih lokalu želio boraviti. Tekst je pisao na računalu, a onda se, čitajući isprint, dosjetio da bi ga mogao pretvoriti u program, ili kako bi danas rekli - projekt, i ponuditi Gradskom poglavarstvu. ‘U toj odluci, makar ona bila samo zabave radi, iznenađujem samog sebe jer se nikada do tada nisam zamišljao ugostiteljem niti mi je ikada takvo što padalo na pamet. Takvu iracionalnu odluku, koja mi se počinje činiti više od puke zabave, pripisao bih instinktu ili možda genima, jer ne treba zaboraviti da je moj djed (po mami) Slavko Sršek bio ugledni remetski gostioničar i u svoju pitoresknu gostionicu na glavicama trsja tridesetih godina privlačio probranu gradsku klijentelu originalnom prigorskom ponudom...’, napisao je Milčec u veljači 2011. u članku 'Pišem kolumnu o kavani, a otvara mi se - kavana'.

Ideju za baš takvu kavanu pokupio je s jednog od svojih brojnih putovanja ranih osamdesetih. S društvom je u Londonu, u kavani i knjižari pio kapučino. Na usluzi u boksovima su knjige, časopisi, turistički vodiči, stare razglednice i mape. Gosti ustaju od stola, odabiru nešto od posuđenog, blagovanje nastavljaju listanjem knjige ili časopisa koji će na kraju zaklopiti i vratiti u boks ili zamoliti konobara da uz račun za kavu doda i knjigu. ‘Te su mi se slike i cjelokupan ambijent knjige i kave difuzno osvijetljen i popunjen probranim komadima starog antiknog pokućstva, usjekle u pamćenje’, zapisao je Milčec.

Ništa ne prepuštajući slučaju, u pomoć je pozvao akademskog slikara i kazališnog i filmskog scenografa Željka Seničića koji je malen prostor, stiješnjen između McDonald'sa i Pučareva Antikvarijata pretvorio u ugodno mjesto za druženje i ispijanje kava.

‘Novim uređenjem neće se mijenjati štih i duh kavane, autentičnost će biti zadržana. Na katu smo ostavili naglasak na gradonačelnike o kojima je Milčec pisao te na Šenou i Zagorku, a novost je zid Maje Milčec jer je do sada bilo samo nekoliko njenih slika. Postavit ćemo i stol na kojem je pisao, a koji je izvorno koristio prvi intendant HNK-a u Zagrebu. U prizemlju smo dodali još novih fotografija iz osobne arhive koje do sada nisu bile izložene. Bit će to muzejski postav - sve popisano, evidentirano i objašnjeno’, objašnjava Vukov.

Cjelokupni književni, novinarski i aktivistički rad Zvonimira Milčeca vezan je uz rodni Zagreb. Sudjelovao u inicijativi podizanja spomenika Mariji Jurić Zagorki u Tkalčićevoj 1991., bio je aktivan u vraćanju spomenika banu Jelačiću 1990., a zahvaljujući njegovoj inicijativi i organizaciji Zagreb se 1988. odužio Augustu Šenoi, postavljanjem brončanog spomenika u Vlaškoj ulici.

Kao pasionirani gost, Zvonimir Milčec je kampanjske modernizacije kavana doživljavao osobnom uvredom i urbanom devastacijom srednjoeuropskog grada i njegova dotadašnja štiha i šmeka. Govorio je da time zagrebačke kavane, tradicionalno okupljalište književne, umjetničke, građanske i kulturne elite, pretvaraju u ugostiteljske objekte vagonskog tipa.

Svoju malu kavanicu (kao, uostalom i sve ostale kavane i kafiće do kojih je držao) Milčec nikada nije nazivao ugostiteljskim objektom. Baš kao ni Ana, Hrvoje, Nataša i Alen. Oni će svojim angažmanom učiniti sve da Kava i knjiga ostane ono što je za Milčeca uvijek bila - malo umjetničko djelo, slika, skulptura ili kolumna.