MATIJA HORVAT - MAJSTOR ZANATA

Koliko se zlata može izvući iz Drave i Mure, otkriva nam najstariji ispirač u Europi

  • Autor: Goran Gazdek
  • Zadnja izmjena 06.11.2016 11:35
  • Objavljeno 06.11.2016 u 11:35
  • +5
  • +2

Zlatna groznica Matije Horvata

Izvor: tportal.hr / Autor: Goran Gazdek

Na šljunčanim sprudovima Drave i Mure, u zelenom i pitomom Međimurju, nekada se ispiralo zlato! Zrnca i listiće dragocjenog metala voda je donosila s Alpa, a ovdašnji poljoprivrednici tražili su ih među zrncima pijeska uporno i mukotrpno u želji da se obogate ili baren popune kućni budžet. Koncesiju za ispiranje zlata na obalama dviju rijeka u širini od tri metara poveljom im je još 1776. godine dala carica Marija Terezija. Bio je to zanat koji se prenosio s koljena na koljeno još do druge polovice prošlog stoljeća, a onda je na Dravi izgrađena hidrocentrala, utvrđene su obale i napravljeni nasipi pa rijeka u tom neprirodnom stanju sve manje erodira i meandrira, zbog čega su nestali sprudovi i pješčane obale, a s njima i komercijalno zlatarenje. Danas se zlato ispire tek pred rijetkim turistima i živi u sjećanju onih koji su životni vijek proveli tragajući za grumenjem ili su imali sreće biti posljednja generacija naučnika tog umijeća

'Lepi penezi su se mogli zaraditi, ali daleko od toga da se itko obogatio', kaže Matija Horvat (94) iz Donjeg Vidovca, najstariji živući ispirač zlata u Europi, a možda i šire. S kolegom je u pedeset godina preko ruku prebacio tone i tone pijeska i vode, a izvadio tek tri kilograma zlata jer Drava ipak nije bila bogata zlatom. Ali ono je bilo jedno od prirodno najčišćih i najvrjednijih na svijetu, imalo 24 karata. Gram takvog zlata danas vrijedi oko 230 kuna.

Matija je od najranijeg djetinjstva uz rijeku promatrao kako se ispire zlato, a s petnaest godina uzeli su ga na naukovanje. Još se živo sjeća svog prvog zlatarenja kod Svetog Martina na Muri: 'Tamo smo došli konjskom zapregom i tek što smo počeli delati, Mura je narasla pa smo nekoliko dana morali čekati da vodostaj padne i da se teren osuši.'

Tri godine je bio pomoćnik, gazda bi zaradio dva, a Matija jedan dinar. Ušteđevinom je kupio alat - veliku zlatarsku dasku, posudu za polijevanje, dasku za hvatanje zlata i zlatarsku kutiju - pa se s osamnaest godina osamostalio.

'Bio je to težak posao! Nismo imali čizme, radili bi bosi, a voda je bila zdena. Za kuglicu čistog zlata bilo je potrebno i tri tjedna ispiranja. Prvo bi valjalo paziti na vodostaj jer za zlatarenje ne odgovara ni previsok ni prenizak. Onda je na mjestu trebalo utvrditi isplati li se uopće zadržati na sprudu', objašnjava Matija, jer ako na lopati ostane manje od 20 zrna zlata, trud je uzaludan. Na veliku dasku se potom nanosi šljunak pomiješan sa zlatom. Veće se kamenje ispire, a zlato s pijeskom ostaje na maloj dasci. Plitka zdjela uranja se u vodu i tu valja biti oprezan kao fini mehaničar pa odvojiti zrnca zlata od zrnca pijeska i dobro paziti da s pijeskom u nepovrat ne ode i zlato. Dravsko zlato je sitno, od 0,2 do 0,8 milimetara, pa ga je teško razaznati u pijesku ili šljunku. 'Prosječno bismo dnevno pronašli tek gram zlata, a u gramu je oko deset tisuća zrnaca. Zrnca bi nakon čišćenja metnuli u zdjelicu sa živom koja bi pokupila zlato. Smjesu bismo spremili u lanenu krpu vezanu špagom koja bi istisnula polovinu žive. Grumen bismo potom stavili na žeravicu. Živa bi isparila, pijesak otpao, a zlato koje je ostalo vagali bismo na vagici', govori Matija.


Najviše je zlatara, njih dvjesto sa stotinu čamaca, priča Matija, dolazilo iz njegova sela, gdje je bila i otkupna stanica. U Svetoj Mariji je bilo osam, u Donjoj Dubravi dvadeset...

'Plovili smo gore-dolje po Dravi, uzvodno do Maribora i nizvodno do Pitomače i često hranili komarce. Na terenu smo bili po deset dana, nosili male količine hrane, spavali pod šatorom u grmaku. Obično se išlo u proljeće. Jedne godine, nama vruće u šatoru, a nismo znali zašto. Otvorimo ga, a ono pola šatora pod snijegom', prisjeća zlatar.

Pitamo ga jesu li se žene bavile tim poslom. A ne, to je težak posao, ponavlja on, nije bacanje šodera za žene.

Dvadesetih godina prošlog stoljeća američki inženjeri su tri godine istraživali i iskopavali obale Mure i Drave da bi zaključili kako zlata nema dovoljno za isplativu eksploataciju. Za pravu industriju ozbiljno su bili zainteresirani još Englezi i Slovenci, ali su odustali jer su oni nakon istraživanja zaključi da im se posao ne bi isplatio.

Drava je i danas, koliko god se zadire u obalu, prirodno očuvana rijeka i svakog je dana drugačija. Mijenja smjer, pa tako sa sobom donosi i prebacuje zlatna zrnca s jednog spruda na drugi. Ima ga, dakle, ali ne u količini koja bi ispiračima jamčila zaradu, ali bi se šest stoljeća duga tradicija zlatarenja na Dravi i Muri, razmišljaju o tome u Turističkoj zajednici Međimurske županije, svakako mogla pretvoriti u prvorazredni turistički proizvod.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!