AFERA OTOK (NE)ZNANJA

Kako su Kalamotezi nasukani na vlastiti otok

  • Autor: Matko Saltarić
  • Zadnja izmjena 01.05.2011 15:51
  • Objavljeno 01.05.2011 u 13:10
hoteli koločep

hoteli koločep

Izvor: Cropix / Autor: CROPIX / Ahmet Kalajdžić

Otok znanja baš je bio zgodna ideja. Bajkovita i pomalo utopijska. Baš na nju je eto 2005. 'pao' i Hrvatski privatizacijski fond, kada je dvije i pol tisuće četvornih metara zemljišta, sedam vila i hotel - Hotelskog kompleksa Koločep, prodao neprofitnoj ustanovi Otok znanja, i to za 22 milijuna kuna

Toj ideji nije uspjelo konkurirati ostalih 14 pristiglih ponuda pa su kratkih rukava ostali primjerice Atlantic grupa i Goran Štrok sa svojim obilnijim ponudama. Otok znanja je uz 22 milje nudio i bankovno jamstvo kako će u narednih pet godina u svoju viziju i otok upucati 200 milijuna kuna. Taj inspirativan projekt trebao je od Kalamote (kako Koločep nazivaju mještani) napraviti pravu malu oazu znanja i znanosti, u kojoj će se sudarati najsjajniji svjetski mozgovi te će jedni od drugih upijati znanje, razmjenjivati poslovne i znanstvene ideje i spoznaje. I što se dogodilo? Ništa od svega. O aferi su već napisane kartice i kartice novinarskih tekstova, a na kraju balade mještani Kalamote će sve staviti pod klišeizirani, ali bolno istinit nazivnik – privatizacija na hrvatski način, pranje društvenog kapitala ili, kako bi se  narodski reklo, prodavanjem nekih drugih organa pod bubrege.

Kako je rođena afera Otok znanja? Podsjetimo, vlasnički trojac Siniša Grgić, Davor Lauc i Željko Markota nisu ispoštovali privatizacijski ugovor, a još 2008. Markota se posvađao s dvojicom partnera te je još tada predložio da se hoteli vrate državi. Markota je upozorio na nezakonitosti u radu Otoka znanja te pokušaj prodaje nekretnina na način zaduživanja bez pokrića. Naime, tada se od tvrtke Chaldeus Arthura Hughesa uzela pozajmica od dva milijuna eura s lihvarskim kamatama, a kako pokrića ni mogućnosti za povrat nije bilo, Hughes se koristi založnim pravom na nekretnine. Otad traje trakavica kojoj se još ne nazire kraj, a kojoj bi epilog bilo vraćanje hotela Koločep pod državne skute. Posljedica svega za 150 mještana otoka te 28 stalnih zaposlenika su agonija, neprimanje plaće i depopulacija otoka.

Mjesni odbor otoka Kalamote nedavno je uputio apel javnosti u kojem između ostalog stoji: 'Mnogi su kumovali ovoj situaciji svojim neznanjem, nesposobnošću, pohlepom i bešćutnim nemarom za opće i zajedničko dobro. Naročito nas vrijeđa nehaj nadležnih institucija naše države u prvom redu Vlade RH-a i njenog Fonda za privatizaciju koji su svojom zloćudnom odlukom Hotele Koločep izručili na milost i nemilost poslovno nesposobnim, a financijski nedoraslim lažnim investitorima pod znakom famoznog Otoka znanja (Siniši Grgiću, Davoru Laucu i Željku Markoti). Od suodgovornosti ne možemo amnestirati ni DORH koji sporošću, površnošću, neučinkovitošću i profesionalnom dezorijentacijom ustvari podržavaju propast otoka. Također ne želimo amnestirati ni lokalnu zajednicu grad i županiju koji nehajno gledaju dugogodišnju agoniju našeg i njihovog otoka. Taj opći nehaj dovodi nas do očaja.'

U apelu se poziva DORH da s istragom krene od početka te istraži zašto su i pod kojim uvjetima Hoteli Koločep 2005. bili izručenima onima koji za to nisu dorasli. Navode kako je u tu političku odluku bilo involvirano više osoba, a među njima i Ivo Sanader te Damir Polančec

'Nama je posve jasno da su svi ovi lažni investitori imali podmukle namjere, jer su promišljeno, mada nedozvoljeno u svoje igre uvlačili bjelosvjetske smutljivce, kao npr. izvjesnog Arthura Hugesa, da zelenašenjem ovladaju poduzećem i otokom. Eksponent baš takvog nasrtaja je današnji direktor hotela Guy Maranzzana kojemu je istekao mandat, koji čak nema prevelike ovlasti, ali ih obilato zloupotrebljava. Maranzzana dovodi sezonske radnike , a naše mlade nezaposlene ne želi zaposliti što je pridonijelo iseljavanju s otoka. Hoteli Koločep kao dioničko društvo, dakle javna kompanija, djeluju netransparentno, praktički i ne postoje jer nemaju ni skupštine ni nadzornog odbora, nemaju ni vlasnika, jer nad njihovim dionicama dežuraju mnogostruka založna prava brojnih vjerovnika', navodi se u apelu.

Ivan Vuleša, stanovnik Kalamote, zaposlenik Otoka znanja te član sindikata poslao nam je pismo u kojem objašnjava kako je afera utjecala na samo stanovništvo otoka. Pismo prenosimo u cijelosti.

'Turizam na Koločepu postoji od prije Drugog svjetskog rata. Počelo je sa starim hotelom Koločep u Gornjem Čelu - danas je ruševina koja vapi za obnovom. Iza drugog svjetskog rata je nastavljen njegov rad te su mu dodane su mu dvije nacionalizirane vile (Villa Lovor i Villa Ruža), a poslije je izgrađen veći hotel zvan Ville koločep. Uz hotel se razvijao i privatni smještaje, jer to ide jedno s drugim. To naglašavam zato što su naši djedovi i očevi rasli uz hotel, i radili u njemu, jer je to duga kalamotska tradicija, a u toj tradiciji smo i mi mlađi odrastali i radili.

Bilo je nužno, radi stanja ostalih objekata dobiti kvalitetnog vlasnika koji bi investirao u obnovu kapaciteta i poboljšanje o obogaćenje usluga. I doista HFP nam je za vlasnike poslao ovu trojicu ‘takozvanih’ poduzetnika pod zvučnim nazivom 'Otok znanja' (Grgić - Lauc - Markota), ali od cijelog tog zvučnog projekta nije ostvareno ni z - hoću reći da ovaj otok postoji već milijunima godina i da su mnoge generacije na njemu odrastale, ali to njihovo tzv. znanje nam nisu donijeli. Naprotiv, donijeli su nam smutnje i nevolje, poduzeće koje je uvijek dobro poslovalo, i kojemu otočani zahvaljuju svoje preživljavanje i standard doveli su u gubitke i pred stečaj.

Od njihovih lijepih obećanja nije ostalo ni jedno veliko ništa, nego golemi minus mjeren u milijunima. Danas nas može izvlačiti samo netko tko ima milijune, svakako ne nekakvi gologuzi investitori kojima je naš otok bio očito poklonjen za lijepe oči. Radilo se očito o turističkim neznalicama i pokvarenjacima koji su samo gledali kako iz svega izvući osobne koristi ne mareći ni za otok ni za otočane.

Kako svi mi od turizma živimo već generacijama, vrlo brzo smo uočili o čemu se tu radi, pa smo počeli izražavati nezadovoljstvo. Budući da niti jedan normalan poduzetnik ne može opstati u mjestu kojemu nanosi štetu, i ljudima kojima uskraćuju plaće i budućnost, na naše nezadovoljstvo ovi su odgovorili prijetnjama i podjelama. Tako su počeli određene radnike protežirati i na otoku stvarati svađe i podjele. To je stara praksa kad se želi nezadovoljnima vladati.

Mi smo ovdje nesretni činjenicom da su ovim nevoljama kumovali i neki s našega otoka, koji tu žive među nama, koji ove štetočine podržavaju čak i danas kad je već svima jasno da su propali i da nam ne preostaje nego uski izbor – ili da nas prema prijedlogu HFP-a preuzme i sanira Privredna banka (koja je već investirala dosta, ali su ovi sve upropastili) – ili da idemo u stečaj.

A mi znamo kakvog dobra je stečaj donio susjednom otoku Lopudu, na kojem se tek ovih dana, poslije 20 godina konačno otvara hotel Lafodija, a oni drugi hoteli još nisu i još neće. Od ljudi sa strane smo možda mogli očekivati svašta - i ubuduće ćemo pripaziti koga nam se šalje za vlasnika, jer bez nas ovi objekti ne mogu raditi. Ali boli nas duša da tu među nama imamo nekih koji bi radije Kalamotu potopili pod vodu, a tu žive i rade. I to na otoku koji je jedan od najljepših na Jadranu - svatko voli svoj otok, ali mislim da ovo je objektivna procjena – zaista jedan od najljepših.

Ono drugo što nas doista dira do dna duše je odnos tih takozvanih vlasnika prema nama kad su nam za direktora plasirali nesposobnog i neurotičnog čovjeka, koji ne zna poslovanje (jer je doveo hotel do stečaja) niti se zna ophoditi s ljudima pa je započeo opći rat protiv otoka i otočanima. Na takav odnos su mu na otoku odgovorili grafitima svakakvih sadržaja, koji su dodatno srozavali ugled otoka - ali nažalost dobro ocrtavaju njegovu osobnost.

Tako je 'rat’' francuskog diktatora Maranzzana s otokom i otočanima kulminirao dotle da on na otok dovodi sve više sezonaca mada na otoku ima školovanih i dobro odgojenih kadrova spremnih da radije rade na otoku nego negdje drugdje. To je bezobraština koju nismo niti možemo, niti smijemo otrpjeti i zato smo izašli u javnost s Apelom za spas Kalamote. Ovih dana na otoku imamo oko 15 gostiju, od kojih su pola djeca, a već je doveo 16 sezonaca dok stalnim radnicima dijeli slobodne dane unaprijed, a ne zapošljava djecu s otoka. Otok znanja se pretvorio u predmet depopulacije otoka i to ne smijemo dozvoliti nikome, a ne nekakvom strancu koji je zalutao na otok. I to u branšu u kojoj mu nije mjesto.

Strašno nas je razočarao odnos vlasti prema nama, njihova nesposobnost da riješe ovu nemilu situaciju. Spremni smo ići i sa skupljanjem potpisa za pomoć Kalamoti, na samome otoku, ali i u Dubrovniku i šire. Ova sramota se treba što prije završiti. Zato i ovim putem molim sve one koji potječu s Kalamote, koji žive na njoj ili u Gradu ili bilo gdje, kao i svima onima koji vole Kalamotu, koji vole i Hrvatsku, da nam pomognu da se ove štetočine izbace konačno s otoka.

Krajnje je vrijeme, jer su već prevelike možda i nepopravljive štete počinjene', zaključuje Ivo Vuleša.

Grgiću, Laucu i Markoti blokirani su računi, navodi Vuleša, te još jednom ističe - epilog priče s Otokom znanja ima samo dvije opcije – stečaj ili PBZ-ovo (Privredna banka Zagreb) preuzimanje hotela.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi