Dokumentarni film Nenada Puhovskog iz 2002. govori o zločinima pričuvne postrojbe MUP-a pod zapovjedništvom Tomislava Merčepa, koja je 1991. izvlačila 'sumnjive' građane srpske nacionalnosti iz domova, ispitivala ih i zlostavljala u paviljonu 22 Zagrebačkog velesajma, da bi kasnije bili transferirani, a neki od njih i ubijeni u Pakračkoj poljani. HRT je film otkupio iste godine kada je snimljen, no nacionalna TV kuća jedanaest godina nije htjela emitirati priču o zločinima iz bliske hrvatske prošlosti, privatnom sabirnom logoru na Velesajmu koji je vlast u to doba prešutno odobravala.

Uz Tomislava Merčepa, kojemu se sada sudi zbog ratnih zločina, i Miru Bajramovića, člana njegove postrojbe, u filmu se pojavljuju i brojni akteri tadašnje vlasti, snimke glavnog grada kojem se fronta približila na 20 kilometara, preplašenih ljudi po skloništima, ali i problematizira uloga medija u ratu. Izvještavanje o tzv. petoj koloni i snajperistima poticalo je paranoju u kojoj su nestajali građani Zagreba srpske nacionalnosti. 'Mnogi ljudi nisu vjerovali da će Zagreb ikada biti napadnut, a kada se dogodio prvi napad i prva zamračenja, svima je postalo jasno da je sve moguće, a to znači i sve dopušteno.' Tim je riječima ratnu 1991. u Zagrebu opisao sveučilišni profesor Žarko Puhovski.

'Ljudi su se tada bojali Dnevnika, bojali su se da ne čuju svoje ime u Dnevniku, ili da im se ime ne nađe u novinama koje su tada smatrane čistom potjernicom', progovorio je u filmu Slobodan Uzelac o medijskom progonu građana srpske nacionalnosti. Njegove riječi potvrdio je i Živko Juzbašić, član tadašnje Vlade nacionalnog jedinstva: 'Ekstremisti su namjerno stvarali strah, i među Hrvatima, a naročito među Srbima, jer oni na strahu grade svoje planove.'

Uz zvuk fijuka metaka, u filmu se pojavljuje grafika 'snajperisti' i kreće prilog HTV-a koji je pripremila Zinka Bardić, a svojim prepoznatljivo promuklim glasom pročitala Hloverka Novak-Srzić, tadašnja urednica vijesti na drugom programu nacionalne TV kuće. Prva je od 1987., s kraćim prekidima, bila među novinarima koji su se na Radiju 101 otvoreno suprotstavljali istom tom Tuđmanovom režimu, a druga mu je ostala vjerna do kraja i ostat će zapamćena kao jedna od Tuđmanovih novinarskih perjanica. Evo kako je Bardić za HTV izvještavala o snajperistima u Zagrebu 1991. godine: 'Djelovanje snajperista u gradu smanjeno je zahvaljujući profesionalnom radu MUP-a te formiranjem punktova nadgledanja položaja ovih prigušenih ubojica i zahvaljujući dojavama građana. Ima ih nažalost svuda, s posebnim naglaskom na Grušku ulicu, Lastovsku, Aleju Clare Zetkin, Šetalište Karla Marxa, neboder u Strojarskoj, u Dalmatinskoj ulici, Hegedušićevoj ulici, Maksimirskoj, pa i na samom Trgu bana Jelačića.'

Slika snajperista dakako da nema u videoprilogu. Snimka prikazuje potjeru: muškarce u maskirnim uniformama kako se brzo uspinju u stanove, ulaze sa strojnicom u ruci i traže 'prigušene ubojice'. Nakon HTV-ova priloga slijedi izjava Žarka Puhovskog: 'Zbog priča o snajperistima i petoj koloni, ljudi su se zaista počeli gledati preko ramena i histerično reagirati. To je ojačalo atmosferu progona i sustavno organizirane paranoje.'

Osnivač Srpskog demokratskog foruma Milorad Pupovac u filmu tvrdi kako po njegovim saznanjima nitko nikad nije pronašao dokaze o snajperistima u Zagrebu, niti je u glavnom gradu uopće bilo žrtava snajpera. Forsiranje priča o snajperistima poticalo je na mobilizaciju, jer tek kada se stanovništvo osjeti ugroženo može krenuti u rat, objasnio je tadašnji zamjenik županijskog državnog odvjetnika Anto Nobilo. 'U mnogo slučajeva pretresani su stanovi Srba u potrazi za snajperistima, što je zapravo bio paravan za pljačku ili tjeranje srpskog stanovništva iz stana, kako bi sutra netko drugi zauzeo taj stan', kazao je u 'Paviljonu 22'.

O govoru mržnje u hrvatskim medijima devedesetih, prenošenju glasina koje su neke sugrađane stajale glave i patriotskim prilozima koji su se držali 'službene' istine, kasnije se tek stidljivo progovorilo. Zinka Bardić provela je tek nekoliko godina na HTV-u i nikad nije bila među novinarima prozivanim za svoje izvještavanje u ratu. Njezin politički pregled tjedna 'Week Report', kojeg je radila s kolegicom Silvijom Šeparović na Stojedinici dobio je 1989. nagradu za omladinsko novinarstvo 7.sekretara SKOJ-a, a nekoliko godina kasnije, za istu emisiju, kritičnu prema Tuđmanovom režimu, i nagradu HND-a. Kako danas gleda na taj svoj televizijski prilog emitiran u 'Paviljonu 22' ova bivša novinarka? Kako komentira da je Puhovski u filmu izabrao baš njezinu priču kao primjer organiziranja paranoje i huškanja prema Srbima?

Kada smo je kontaktirali, kazala nam je da nije gledala 'Paviljon 22', niti se može sjetiti priloga o snajperistima, ali nam je dala izjavu nakon što smo je zamolili da pogleda film.

'Radila sam na vijestima na 2. programu koje su bile poznatije kao Hloverkine i Merlićeve vijesti. Iz priloga je jasno da se radi o izvještaju kojem je MUP izvor, vjerojatno je riječ o nekom priopćenju s obzirom na precizno nabrajanje lokacija i pozivanja na policijsku uspješnost zbog dojava građana. Budite sigurni da se s takvim podacima nije išlo u objavu da nisu dobiveni iz službenih izvora. Upravo zbog tada mnogobrojnih teško provjerljivih glasina i dojava, mogli ste se pouzdati jedino u službeni izvor. Jesu li ti službeni izvori dajući takve informacije stvarali (svjesnu) histeriju ili je u Zagrebu doista bilo snajperista, ni danas nije u potpunosti jasno', kazala je Zinka Bardić tportalu.

Na pitanje kako je u to vrijeme bilo novinarima raditi na HTV-u, ovako odgovara: 'Nama je bilo OK, bili smo potpuno izolirani od ostatka televizije, sjedili smo u jednoj zasebnoj sobi svi zajedno, išli smo na 2. programu pa nismo potpadali pod Informativni. I onda su nam jednoga dana skinuli emisiju, spustili rampu i zabranili ulaz.' Bardić zapravo i dalje vjeruje da je izvještavanje nje i njezinih kolega bilo profesionalno, bez obzira na to što je i sama svjesna toga da je problematična vjerodostojnost priča o snajperistima. Na pitanje koliko se tada poštovao profesionalizam, odgovorila je: 'Do rampe. Za nas nisu znali ili nisu bili sigurni čiji smo pa su nas puštali dok jedan dan nekom valjda nije pukao film. Važna napomena: Hloverka u to vrijeme (još) nije bila HDZ-ovka.'